Iako bi čovjek pomislio da će uskoro svemu biti kraj, pravi karneval tek počinje kad za šest dana konačno prođe izborna nedjelja. Glavne smo likove odavno apsorbirali, znamo otprilike i tko bi kojim putem poveo zemlju, znamo tko što voli jesti, je li mu u životu važnija obiteljska stabilnost ili globalizacija... Znamo svašta, pa i gomilu nevažnih privatnosti iz života izbornih junaka, čiji nas zamrznuti osmjesi vabe s plakata polijepljenih na svakom četvornom centimetru Lijepe naše. No, samo se čini da znamo sve, jer zapravo ne znamo apsolutno ništa. Ne možemo ni pretpostaviti tko će nakon 23. studenoga preuzeti upravljanje Hrvatskom. I to ne zato što je nemoguće prognozirati pravorijek biračkog tijela, već zato što će konačni izborni dobitnik biti poznat tek nakon što u grozničavoj žurbi bude složena neka većinska koalicija koja će u parlamentu imati više ruku od druge. U ovom je trenutku teško prognozirati koliko će taj posao trajati i koje će se stranke naći u pobjedničkom savezu. Vjeruje li se svemu što pišu novine, a plasira se iz raznih stranačkih radionica, svi igraju sa svima. Prevladava dojam da je važno samo osvojiti vlast, a hoće li u tome od pomoći biti netko ideološki sasvim neprikladan, nije bitno.

Predizborno vrijeme svuda obilježavaju uzavrele strasti, pa je samorazumljivo što hrvatskim medijskim prostorom dominiraju cinične dosjetke. S obzirom na to da veliko finale faktičnog preuzimanja vlasti slijedi tek u danima - mnogi vjeruju i tjednima - poslije izbora i da će dotad sve opcije biti otvorene, u Hrvatskoj se odvija pravi psihološki rat raznim (dez)informacijama plasiranim iz tzv. dobro obaviještenih izvora.

Jedna od priča koje plutaju političkom kaljužom je i ona kako bi predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić, čiji je kritički odmak od koalicijske politike već pomalo iritantan s obzirom na toda je upravo HSS bio Račanov strateški partner nakon odlaska HSLS-a, najviše volio biti u oporbi. Prema onima koji se predstavljaju kao autentični tumači Tomčićevih skrivenih želja, šef HSS-a, naime, vjeruje da sljedeća vlada, bila Račanova ili Sanaderova, neće izdržati dugo, jer će razlika u broju zastupnika u Saboru koji pripadaju jednoj ili drugoj opciji biti tako tanka da će izvršna vlast stalno balansirati na rubu pucanja. Na kraju će, zaključuju Tomčićevi samoproglašeni glasnogovornici, nestabilnost izvršne vlasti izazvati izvanredne izbore, na kojima će građani, razočarani i SDP-om i HDZ-om, jedinu iskrenu političku opciju vidjeti upravo u HSS-u. Kao šeć
a kraju tog scenarija stoji detalj kako će mandat koji će Tomčiću pokloniti razočarani birači poslužiti kao poligon za ostvarenje tajnog sna HSS-ova šefa - pobjedu na predsjedničkim izborima 2010. godine. Ne može se poreći, priča ima i fabulu i logiku. Problem je jedino što ima još jedna, gotovo identična, ali je u njoj glavni lik Račan. I on, veli priča, želi izgubiti izbore, pa zato nastupa defanzivno, što izluđuje njegove u stranci. Smisao prepuštanja mandata Ivi Sanaderu je, kažu priče, u Račanovoj procjeni da će ubrzo nakon izbora nove haaške optužnice, odbijenica kandidiranju Hrvatskoj za ulazak u EU 2007. i usporavanje razvoja zemlja kao posljedica političkih teškoća brzo istopiti entuzijazam predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. I u toj je priči bitan detalj tanka većina u Saboru, zbog koje će se nemoguća situacija razriješiti na izvanrednim izborima, na kojima bi trijumfirao odmorni i oporavljeni Račan.