Alleluja! Ivica Račan i Ivo Sanader, sadašnji i mogući budući premijer, u jednoj su stvari apsolutno suglasni – njihove stranke ne dižu ruku za ukidanje privilegiranih zastupničkih mirovina. U međusobnom kontra-stavu ušančeni SDP i HDZ, složno se protive ideji o izjednačavanju političke klase s ostatkom nacije. Obje se stranke nude kao jedini spasitelj ojađenog naroda, ali se zajedničkim snagama protive ukidanju postojeće enormne povlaštenosti političara.

Na jednom stranačkom sučeljavaju o pravima radnika ovih su se dana, uoči izbora, protiv ukidanja privilegiranih zastupničkih mirovina izjasnili: SDP, HDZ, HSS, IDS, LS i Libra. Za su bili samo predstavnici HSP-a, HSLS-a i DC-a. Dakle, većina stranaka sadašnje i buduće vlasti ne želi se statusno miješati s narodom. Iako je trećesiječanjska ekipa svojedobno kao jedno od glavnih obećanja isticala potpuno rezanje svih oblika povlaštenosti političara. Takva jednodušnost stranaka u obrani osvojenih pozicija znači da će i ubuduće zastupnici u mirovinu deset godina prije svojih birača. Njihove će mirovine i dalje iznositi 65 posto od zastupničkih primanja, dok ostale mirovine jedva dosežu oko 40 posto prosječne plaće. Još treba podsjetiti da je sabornička plaća oko 15 tisuća kuna, dok prosječni Hrvat zarađuje pet puta manje.

Akademici, vrhunski umjetnici, znanstvenici i menadžeri, najbolje što Hrvatska ima, ne mogu svojom mirovinom ni do koljena Rojsu ili nekoj drugom saborskom egzemplaru, koji je dvije godine grijao klupu na Markovu trgu. Glavnina političkih stranaka ne vidi u tome ništa nepravedno i nemoralno, dapače, zalaže se da tako i ostane. Ali, ne može se reći da su mislili samo na sebe. Pauperiziranoj armiji umirovljenika Sanader i Račan mašu pred nosom predizbornim lilihipom – HDZ obećava, kad se vrati na vlast, ukinut će im TV pretplatu, SDP bi, navodno, pogurao mirovine prema »granici snova« od 50 posto prosječne plaće.

Zanimljivo je da politička klasa uopće ne vidi apsurdnost situacije – da bi postali zastupnici, i tako sebi osigurali privilegiranost, trebaju im glasovi birača, ali potporu pokušavaju dobiti na programu koji političare izrijekom stavlja u povlašten položaj, na račun svih ostalih. Traže, dakle, podršku naroda za svoje privilegije. Odnosno, traže da birači, glasajući za njih, sami odobre i pristanu na svoju neravnopravnu poziciju. Nije normalno da političari u tome ne nalaze ni mrvu kontradiktornosti. Naciji se nude kao spasitelji, vođeni samo općim dobrom. Ali vrlo indikativan detalj s mirovinama pokazuje da igrom dirigiraju i neki drugi, mnogo osobniji interesi. Politička se klasa sasvim odnarodila, kad ne vidi ništa neprirodna i neprihvatljiva u svojim enormnim, iritirajućim i do neba vrištećim beneficijama. Oko efemerija se žestoko sukobljavaju, glumeći da su ljuti protivnici, a kad je o njihovoj koži, povlastici i mirovini riječ, Sanader i Račan odjednom postaju ista legija. Njih su dvojica mnogo bliži jedan drugome nego što su to ljudi koji za njih glasaju – konstatira u jednoj raspravi ovih dana redatelj Vinko Brešan. Amen!