Hrvatska je, barem onaj njezin dio koji ne živi za politiku, a pogotovo ne od nje, zaslužila kolektivni godišnji odmor. Neki se osjećaju toliko izmoždeno i mentalno ispražnjeno da bi im dobro došao i poneki turistički aranžman na toplijim destinacijama. Aktualna je predizborna kampanja, naime, toliko naporna, nervozna i iritirajuća, neovisno o tome što nema tjelesnog razračunavanja, da ne može dobro utjecati na kolektivno duševno zdravlje. Ključni je problem u tome što se nemali dio javnosti nadao kako će predstojeći parlamantarni izbori biti prvi pravi demokratski, gdje će u žarištu polemika biti gospodarstvo i razvoj. To se, na žalost, nije dogodilo.

Najžešće su rasprave, popraćene i neukusnim međusobnim optuživanjima, ipak bile usmjerene na politička i kadrovska pitanja, čak i neizbježnu povijest. Ispostavilo se, što je i sukladno društvima s manjkavom demokratskom tradicijom, da je cilj jednih pod svaku se cijenu vratiti na vlast, makar i s demagoškim parolama. Dakako, sa suprotne strane, na svaki način spriječiti da se ta "katastrofa" ne dogodi. Jedini je problem u tome što žestina tih pokušaja ne garanitira niti da će biti nastavljeni oni uspješniji projekti postojeće vlasti, niti će ona biti spremna prihvatiti često i opravdane kritičke primjedbe oporbe. Svatko od njih, poput neizlječivih autista, živi u svom nedodirljivom svijetu. I tu im je sasvim dobro.

Nije, naime, nimalo čudno što je za ove izbore oboren rekord u broju i parlamentarnih kandidata i lista, budući da je danas još uočljivije da se pojedinačni i grupni interesi najbrže i najlagodnije ostvaruju preko sustava političke moći. Dužnosnik zadužen za kampanju jedne od važnijih stranaka ovih dana priznaje kako mu novac za inače vrlo skupe i opsežne promidžbene aktivnosti nude i tvrtke kojima se uopće nisu obraćali, strahujući da bi time stvorili neprincipijelne obveze prema tim poduzetnicima. Štoviše, neki od tih potencijalnih sponzora, iako su proteklih godina otvoreno agitirali za konkurentske stranke, čak su i agresivni u pokušaju da daju svoje svežnjeve novca. Hoćete u kešu? Nema problema! Proizlazi da je uvredljivo ne uzeti ga! I brojni gospodarstvenici, dakle, još uvijek očekuju da će im budućnost, pogotovo u smislu daljnjeg širenja, bitno ovisiti i o sponama s političkim vrhuškama. Zato je javna tajna da oni ambiciozniji u pravilu nude novac na više strana, budući da u svakom izbornom raspletu žele osigurati svoje zaštitnike. Jedini je diskretni uvjet da, ako ta stranka bude poražena na biralištima, prešute da su je i oni obilato potpomagali.

Takvo viđenje tržišnog gospodarstva valjda je i najporaznija spoznaja u trinaestgodišnjoj povijesti hrvatskog višestranačja. Šteta je jedino što velika većina građana tu upornu prevlast politike nad svim segmentima društva mora i trpjeti i plaćati. Dok je situacija takva, nema nade da se će političari i u novome mandatu odreći barem dijela svojih saborskih privilegija, što su nedavno neke od najvažnijih stranaka u anketi i potvrdile. Nije problem u saborskim plaćama, s obzirom na to da je na nekim poslovima moguće zaraditi i mnogo više, nego u novčanim privilegijama i nakon mandata, a još više u povlaštenom dobivanju drugih unosnih poslova i u visokim mirovinskim osnovicama.

Svođenje politike u realne okvire zapadnog parlamentarizma moguće je tek nakon što se nova hrvatska Vlada, bez obzira na to tko je bude sastavljao, ozbiljno suoči s izazovima približavanja Europskoj uniji, u što se zaklinju uglavnom svi, a ponajviše potencijalni premijeri i glavni izborni rivali Ivica Račan i Ivo Sanader. Naime, tek se u provođenju takvog programa može vidjeti hoće li se nova vlast moći uspješnije baviti pitanjem gospodarstva i funkcioniranja pravne države, pa građanima ostaje nada da će tek izbori 2007. godine biti oslobođeni ideologiziranja i politikantstva.