Glasačke su kutije spremne, stranke održavaju završne skupove, njihovi lideri izmjenjuju posljednje verbalne uvrede, birači već koliko-toliko znaju za koga će glasati ili za koga sigurno neće, a i meteorološka prognoza najavljuje da će nedjelja biti topla, promjenjiva i vjetrovita. Dakle, Hrvatska konačno može izaći na birališta i zaokružiti svoje nove ili stare favorite, poklanjajući im toliko dragocjen glas za koji se već mjesecima otimaju sve političke elite. Jasno, ne treba zaboraviti ni sve one birače izvan države, pred kojima je također (jednostavna?) zadaća biranja onih koji na njihovu sudbinu, daleko od matice zemlje, ionako previše ne utječu.

Iako dosad najkraća kampanja, ova je svakako bila, blago rečeno, najnepristojnija i možda najružnija. Većina se trkača u borbi za vlast ponašala nemilosrdno, razbacujući se, s jedne strane, ružičastim obećanjima, a s druge, žalcima na račun svojih političkih konkurenata. Cijela se kampanja praktički svela na borbu dvojice – Ivice Račana, predsjednika SDP-a, i Ive Sanadera, šefa HDZ-a. Čak je i njihovo posljednje radijsko-televizijsko sučeljavanje, koje se s pozornošću pratilo, pokazalo međusobnu nesnošljivost. Iako su se pritom obojica zaklinjala da nemaju ništa osobno jedan protiv drugoga, nego se isključivo promatraju kroz prizmu rivala dviju opcija, nesimpatije su doslovce iskrile u zraku.

Istina, Sanader je čak polupatetično kazao i kako se nada da više nikad neće »Hrvat na Hrvata«, ali nije djelovao odveć uvjerljivo. Čini se da HDZ-ov predsjednik, koji je tako efikasno »sredio« svoju stranku iznutra, jedva obuzdava strpljenje želeći što prije zakoračiti u Banske dvore. Polemizirajući s Račanom, mirnim i dobro istreniranih živaca, predsjednik je HDZ-a pokazao svoj dalmatinski temperament u punoj raskoši (iako i sam priznaje da mu je taj južnjački temperament ponekad mana), napadajući Račana i često zamjenjujući teze. Pa je tako u jednom trenutku Sanader optužio Račana kako se ponaša kao da već sve zna unaprijed, pa i rezultate izbora, zaboravljajući pritom da upravo HDZ i on osobno već mjesecima diljem Hrvatske poručuju kako je sadašnjoj vlasti odzvonilo, jer da HDZ preuzima vođenje državom 23. studenoga.

Račanu se, dakako, dosta toga može spočitavati u ove četiri godine. I pogrešne poteze sa Slovenijom, i mlakost u obračunu s kriminalom, nerješavanje problema privatizacije i pretvorbe, i činjenicu da do boljeg života svima, a ne samo njima, ipak nije došlo. Ali, Račanu se jednako tako ne može odreći ni to da je u Hrvatskoj ipak zaživjelo više demokracije, tolerancije, da je zemlju, zajedno sa svojim hirovitim koalicijskim partnerima (čitaj: najprije HSLS, a zatim HSS), ipak manje-više uspješno vodio kroz sve Scile i Haribde. On je mogao biti mnogo bolji i odlučniji premijer, a njegova je vlada mogla i trebala biti mnogo efikasnija, brža, sposobnija i stručnija.

No, vjerojatno je Račan učinio maksimalno što je mogao u skučenim okvirima koalicijske suradnje, u kojima je svaka stranka vukla na svoju stranu, ucjenjujući premijera foteljama i koječime, prijeteći mu svako malo izlaskom iz koalicije i rušenjem Vlade. U tome je posebno prednjačio Tomčićev HSS, zatežući uže svaki put kada je stranci to odgovaralo, tjerajući time Račana u kut. Možda stoga zvuči paradoksalno, ali nepredvidljivi je Budiša – s kojim je Račan i došao na vlast, a poslije ga koštao živaca i vremena prije dvije godine barem dokončao tu HSLS-ovu agoniju u Vladi i iz nje se povukao.

No, Tomčić se pragmatično odlučio za drugi pristup. Iako se u mnogočemu s Račanom nije slagao, njemu se i njegovoj stranci u opoziciju baš i nije išlo. Pa je stoga radije ostao u vlasti i u Saboru, ali stalno vrebajući Račana iz prikrajka i optužujući njegovu stranku za sve pogrešne poteze. One dobre, dakako, pripisivao je svojoj ulozi i svom HSS-u. Optuživali su ga da je vješt politički trgovac i da je sada u poziciji arbitra koji bi mogao odlučiti o tome hoće li Hrvatska nakon 23. studenoga nastaviti lijevo, ili će zaokrenuti udesno.

Hrvatskom godinama upravljaju isti ljudi, samo u različitim kombinacijama. Malo u ovoj fotelji, malo u onoj, malo u jednoj zgradi na Markovu trgu, onda malo u onoj drugoj, preko puta. Novim, svježim i perspektivnim kadrovima u politici u ovoj državi ni traga. Uvijek ista lica, samo s drugim sloganima i imenima. No, budimo optimisti; možda će 23. studenoga donijeti i neke nove osobe, možda i programe, možda iznjedriti neke druge ljude koji dosad nisu imali priliku. Problem je jedino u tome što većina građana u to ne vjeruje.

Realno su svjesni da u Hrvatskoj još nije došlo vrijeme za promjenu političkih generacija. Ne zato što mladi nisu sposobni, naprotiv, nego zato što ih »stari« stalno guraju na marginu, »zacementiravši« se u svojim udobnim foteljama.