Završila je predizborna kampanja u kojoj nikad nije bilo više neizvjesnosti, a manje strasti. Mediji nikad nisu bili tako objektivni, političari toliko jednaki, a građani tako ravnodušni. I najvažnije od svega, ishod kao nikad u trinaest godina hrvatske demokracije nije bio manje sudbonosan. Prvi put u povijesti hrvatskog višestranačja u predizbornoj kampanji nije se dovodilo u pitanje preuzimanje vlasti, kao što niti jednom riječju nije spomenuto lažiranje izbora. Hrvatska je u ležernom duhu odradila kampanju za pete parlamentarne izbore koji bi trebali poslužiti tek kao zagrijavanje za ono što će uslijediti nakon njih. U kampanji nisu letjele teške riječi, tek nekoliko jaja. Stranke se nisu nadmetale izbornim programima, već originalnim nastupima, a jedinu političku živost unio je predsjednik Mesić, predlažući veliku koaliciju SDP-a i HDZ-a.

Kampanja je počela kao mrtva utrka stranaka lijevog i desnog bloka. Ključno je pitanje koliko su u protekla tri tjedna stranke uspjele među neodlučnim biračima iskamčiti poneki glas više za svoju listu. Kandidata nikad nije bilo više, kampanja nikad nije bila dosadnija i zamornija, čemu su umnogome pridonijeli i mediji, najviše Hrvatska televizija. Saborska pravila o praćenju izbora u elektroničkim medijima omotale su kuglu oko nogu HTV-a, što je uništilo onu medijsku draž nikad neizvjesnijih izbora. Političari su uspjeli građanima zgaditi politiku, što je vjerojatno primjer za politološke udžbenike. Stranke se nisu bavile političkim programima i sadržajem, nego marketinškim trikovima, regrutiranjem pjevača i javnih osoba, kostimiranjem, animiranjem - foliranjem. U ovoj kampanji, kao nikad prije, dominirale su predizborne ankete. Istraživanje javnog mnijenja postala je stvar prestiža svakog medija koji je onda iz njih izvlačio zaključke po svom ukusu. I naravno, politolozi nikad nisu bili angažiraniji.

Unatoč toj zamornoji ispraznoj kampanji, Hrvatska je na ovim izborima dosegla onu civilizacijsku razinu toliko prizivanu od 1990. naovamo. Ove izbore nikad neće pratiti manje međunarodnih promatrača, etički noćobdije nikad nisu bili besposleniji, baš kao što organizacije za zaštitu ljudskih prava nisu poslali manje priopćenja. Hrvatska napokon izlazi na birališta bez bojazni da će propasti svijet ako se promijeni vlast. Konačno smo dočekali da se stranke razilaze tek u nijansama, dok su sudbonosna pitanja uglavnom apsolvirana. Moglo bi se reći da je to prva pobjeda hrvatske demokracije, dok se ona prava čeka tek nakon raspodjele saborskih fotelja. Možda je upravo zbog toga kampanja bila tako suzdržana.