Dvojba o tome trebaju li porezni obveznici plaćati obranu haških optuženika, reaktualizirana viješću kako će Vlada za to izdvojiti dodatnih 1,8 povrh dosadašnjih 11,2 milijuna ovogodišnjih kuna, samo je nova ploha na odavna osvijetljenoj prizmi pervertiranoga hrvatskog odnosa prema svrsi Haškoga suda. A može ju se promotriti ovako: jasno je da želimo istinu tko je naredio agresiju na Hrvatsku. Svi želimo znati tko je naredio pokolj na Ovčari. Svi želimo znati tko je naredio pokolj u Škabrnji. Svatko želi znati tko je odgovoran za pakao Srebrenice. Svatko želi osuditi odgovornoga za stradanje Sarajeva i za infernalne patnje četverogodišnje srpske agresije na BiH. Ali zašto onda nitko ne želi znati tko je naredio pokolj u Ahmićima?!

Jer, zadatak obrane generala Blaškića – koju plaća hrvatska Vlada – nije utvrditi istinu, nego osloboditi optuženika. I tu je ključno pitanje: želi li hrvatska javnost doznati istinu i kazniti krivca, ma tko bio odgovoran za jedan od najgorih zločina u ratovima devedesetih, ili osloboditi generala Blaškića čak i po cijenu istine same? S obzirom na to da javnost već sedam godina nema ništa protiv da se s najmanje 70 milijuna kuna plaća neutvrđivanje istine i osudu zločina, nego obrana optuženika, očito je riječ o ovome drugome. Oni pak rijetki, poput Žarka Puhovskog, koji su smogli snage suprotstaviti se trošenju njihova novca na obranu nedopustivoga, mogu računati uglavnom na prijezir kojim gomila, tako arhetipski, odvajkada dočekuje onoga koji je proglašen izdajnikom.

Opća samorazumljivost koja odobrava financiranje haških optuženika ima pandan u načinu kojim ovdašnji mediji prate rad Haškoga suda. Tu je, još od samoga početka, ustanovljena paradigma protuhrvatske zavjere, koju više nitko ni ne primjećuje, toliko je postala samorazumljiva. Hrvatski mediji, naime, o optuženicima ne pišu ravnopravno, nego o srpskim i bošnjačkim nezainteresirano, kratko, površno i s pretpostavkom krivnje; ali o hrvatskima zato naširoko, obranaški, bez trunke poštovanja prema žrtvama i s naglašenim razumijevanjem za presumpciju nevinosti.

Cijeli taj dubinski sklop, koji djeluje nesmetano unatoč prigodnome razmetanju da smo sposobni istinski se suočiti s avetima vlastitih devedesetih, svjedoči do koje je mjere ovdje u nas nacionalistički impuls uzgojen u devedesetima, a odnjegovan u posljednje tri godine. Nema tu razlike među vladama; to je neka vrst nepisanoga nacionalnog konsenzusa. I nova će Vlada, naime, financirati Blaškićevu obranu. Pritom to, što je postojeća Vlada prestala plaćati obrane ostalih optuženika, ne govori ama baš ništa: ona to jest učinila, ali joj pritom nije ni palo na pamet raskrinkati protucivilizacijski impuls koji je Tuđmanove finance motivirao da od naših usta otkidaju kako bi Kordić lagao da nije počinio što je počinio. Tvrdeći pritom da je baš sve bilo – i u naše ime.