Kakav kapital i kakve hipoteke dočekuju pobjednike dosad najmasovnije izborne utrke, u kojoj se u izborni bubanj ubacilo rekordnih 5119 natjecatelja? Vlada na odlasku smatrala je korisnim svoje dosege i zaostale dugove ukoričti u glancaste stranice prigodne brošure. Namjera izdavača jasna je: pokazati da četiri godine provedene na kormilu države nisu potrošene uzalud, nego da je ostao vidljivi trag na dobrobit zajednice. I to je sasvim ljudski, iako u jeku izborne kampanje kad su mediji već bili doslovno zagušeni reklamnim porukama mnogobrojnih pretendenata na vlast, za takvu rekapitulaciju rezultata ekipe kojoj je istekao rok, više jednostavno nije bilo mjesta. Brošura će tako biti arhivirana prije nego što je uspjela doći do onih kojima je bila namijenjena.

Ali nova vlast sigurno ne mora početi od nule, nego, naprotiv, zatječe solidan kapital. On se u prvom redu ogleda u zamahu gospodarskog rasta, koji traje već četvrtu godinu, počevši od 2000, kad je dosegao 2,9 posto, preko visokih 5,2 posto u prošloj, do stope od oko 5 posto u ovoj godini. Nasljednici dosadašnje vladajuće ekipe lakše će nastaviti kočenje državne potrošnje jer je nepopularno smanjivanje nekih davanja, te broja zaposlenih u vojsci i policiji već obavljeno. Prosječna neto plaća je povećana sa 3055 u 1999. na 3915 kuna u ovoj godini. Broj mobitela, kao jedan od pokazatelja standarda, a ne samo propulzivnosti toga izuma, povećan je za pet puta. Broj korisnika interneta danas je veći za šet puta nego prije četiri godine i ispada da je na globalnu mrežu priključen skoro svaki četvrti hrvatski građanin.

Hrvatska je prije četiri godine bila u izolaciji: danas je službeno predbilježena za punopravno članstvo u Europskoj uniji, pošto je prije toga pribavila člansku iskaznicu WTO-a, CEFTA-e i Partnerstva za mir kao predvorja NATO-a.

No koje hipoteke nasljeđuje nova vlas? Prvo, životni je standard puno ispod potreba i očekivanja građana. U spomenutom prosjeku plaća od 3915 kuna previše je onih koji cijeli mjesec crnče za minimalac ili pak za svotu od koje se ne može samostalno živjeti. Mirovine su povećane sa 38 na 45 posto prosječne plaće, ali umirovljenici su većinom poniženi siromasi. Isto se može reći i za 312 tisuća nezaposlenih, koje neće utješiti ni to što ih je za četrdesetak tisuća manje nego 1999. godine. Vanjski je dug dosegao 20 milijardi dolara, ali će građani tražiti nesmanjeni udio u zaduživanju, kako bi popravili niski standard barem preko posuđenog kapitala. A to znači da će nova vlast morati dalje pritezati proračunske izdatke, prikočiti svoje infrastrutkurne projekte, a vjerojatno otrpiti i posljedice nešto većih oscilacija u tečaju kune prema euru nego što su bile one na koje smo dosad navikli.