Sudeći prema podacima poznatim do ponoći, Hrvatska je na ovim izborima prvi put glasala kao i sve druge tranzicijske zemlje. Naime, dok je u Hrvatskoj deset godina vladao HDZ, nošen nacionalnom homogenizacijom utemeljenom prije svega na obrambenom ratu, u ostalim tranzicijskim zemljama nijedna stranka odnosno koalicija, koja je pokrenula tranzicijske reforme, nije uspjela osvojiti dva mandata zaredom. Čak ni u najuspješnijim tranzicijskim zemljama poput Češke ili Mađarske, vlade su se smjenjivale kao na tekućoj traci. Istina, teoretski postoje šanse da Račan sastavi još jednu vladu, ali realnije je očekivati da će premijer ipak biti Sanader, uz podršku Tomčića ili Đapića.

Trećesiječanjski pobjednici očito nisu izvukli dovoljno ozbiljnu pouku iz iskustava ostalih tranzicijskih reformatora. Poglavito se za Račana može reći da nije posvetio dovoljno pozornosti odnosima s javnošću, pa se izborni tranzicijski presedan nije dogodio. Račanu nije pomogla čak ni vrlo otvorena podrška čelnika važnih europskih zemalja i nešto prikrivenija podrška predstavnika Europske unije.

Račana je u Hrvatskoj pobjede stajalo nezadovoljstvo na dva razboja. Prvo je već spomenuto uobičajeno nezadovoljstvo birača tranzicijskim reformama, koje su bolne, a pozitivni rezultati sporo sazrijevaju. Drugo je vezano za neispunjena velika obećanja iz prošle kampanje te velika očekivanja birača. Ukratko, moglo bi se reći da je Račan na izborima loše prošao zato što se tranzicijske reforme nisu dovoljno brzo pozitivno odrazile na novčanike birača. Nesporno je, međutim, da je u demokratizaciji društva njegova vlada postigla velike rezultate i Hrvatsku brzopotezno približila Europskoj uniji. Dio glasova Račanova je koalicija sigurno izgubila i zato što su koalicijski partneri, najprije HSLS a potom i HSS, u javnosti često istupali više gledajući uske stranačke nego koalicijske interese.

Pregrupirani HDZ na čelu sa Sanaderom sve je to uspio iznimno dobro iskoristiti. Prema rezultatima poznatim do zaključenja ovog izdanja, Sanader će kao mandatar za sastav vlade moći biti čak i izbirljiv. To znači da HSS, na primjer, još može osigurati sudjelovanje u Vladi, ali najvjerojatnije ne pod uvjetima koje bi mogao nametnuti SDP-u, da su dosadašnji partneri bolje prošli na izborima.

U pregovorima o sastavu Banskih dvora bez udjela u Sanaderovoj vladi lako može ostati i HSP, iako je Đapić udvostručio broj zastupnika. To se može očekivati ako HDZ odluči pomnije njegovati politički stil centrističke odnosno konzervativne građanske stranke, koja ne njeguje radikalno desni imidž. To bi u koalicijskim pregovorima prednost dalo Tomčiću. Zbog toga je, vjerojatno, nakon objave prvih rezultata Sanader prvi put nakon dulje vremena o HSS-u progovorio u pozitivnom svjetlu.

Među strankama aktualne vlasti samo je HNS bitno popravio rejting, osvojivši oko deset zastupničkih mjesta, iako se mora priznati da je ta stranka računala na više mandata. I HSP i HNS skok rejtinga mogu zahvaliti tvrdoglavo beskompromisnoj i jasno prepoznatljivoj liniji političkih stavova koje su zastupali. Birači su očito dobro honorirali tu jasnoću stavova u moru ideološkog vrludanja ne samo malih nego i velikih stranaka. Veseliti se mogu i čelnici HSU-a koji su umirovljeničku stranku na velika vrata uveli u Sabor, u koji se neće vratiti čitav niz dugogodišnjih zastupnika nekih manjih stranaka koje se sele u izvanparlamentarnu sferu.

Najveći gubitnici ovih izbora su Granićev DC, koji najvjerojatnije neće ući u Sabor jer se nije uspio dovoljno profilirati. Velik gubitnik je i Budišin HSLS, koji je izgubio 12 mandata. To poglavito vrijedi za desno krilo HSLS-a, jer će u Sabor najvjerojatnije ući samo Đurđa Adlešić i Ivan Čehok, koji su na glasu kao umjerena struja, a bez zastupničkog mjesta ostat će najvjerojatnije i Dražen Budiša. Kada se tome doda i fijasko HDZ-ovih renegata - DC-a, HIP-a i HB-a - očito je da hrvatski birači nisu bili skloni strankama koje su razbijale ekipe s kojima su izišle na trećesiječanjske izbore.