Vjesnik: 24. 11. 2003.

Tko će vladati - znalci ili rođaci

Neki od pretvorbenih »tajkuna« doista su poslije razvili uspješne biznise i danas su dobri poslodavci zadovoljnim građanima/ Gotovo nitko od samo stranačkim ključem određenih direktora i ministara nije postigao spomena vrijedne rezultate, dosta ih je ispratilo čitave gospodarske grane u stečaj, a zaposlene na burzu

VIKTOR VRESNIK

Svježe probuđen, duh rođačkog kapitalizma zalebdio je u subotu opet nad Zagrebom. Dan uoči izbora svi su htjeli potapšati potencijalne suradnike, demonstrativno ignorirati sigurne gubitnike, umiliti se svakomu tko je pokazao bilo kakvu želju za ulaskom u novu strukturu državnog vrha, podsjetiti zaboravljive na davno napravljene poslovne i političke dugove...

»Rođački kapitalizam«, surova političko-tržišna varijanta sustava vezana za rano razdoblje nove, »tranzicijske«, istočne Europe - kada su se i biznis i politika vodili prema načelima »naših« i »vaših« - u nas se uglavnom povezuje s prvom hadezeovskom strukturom i krugom oko prvog hrvatskog predsjednika. To je samo djelomično točno i zato nimalo neponovljivo.

Svi se još živo sjećamo afera s imovinom tadašnje predsjedničke obitelji, njihovih naglo rastućih biznisa i čudnih bankovnih računa. Priča Ankice Lepej, prve i valjda posljednje Hrvatice za čijim se identitetom tragalo čak i putem javne, u medijima objavljene milijunske ucjene zato što je objavila stanje na privatnom predsjednikovu računu, nedavno je i obnovljena na velikom (predizbornom) predstavljanju njezine knjige.

U to su početničko vrijeme vlasnike mijenjali sportski klubovi, novine, restorani, pilane... Banke su nastajale i nestajale (Glumina, Ilirija, Promdei...). Neke od najvećih, tada još uvijek državnih, kompanija (Ina, Croatia Line, HPT...) preuzimale su na sebe ulogu paralelnih državnih struktura. I stranački reket bio je prije pravilo nego iznimka - milijuni su mijenjali račune, bespogovorno slijedeći naredbe uskog kruga na vrhu. Rođena je nova elita.

Nisu Hrvati u tome bili nešto posebno gori od ostalih. Svojedobno su se u Ukrajini sportske strukture udružile, oslobođene od države, s lokalnom mafijom kojoj su iznajmljivale snagatore za naplatu zaštite i tako se ugurale u sam politički vrh zemlje, crnogorski političko-mafijaški duhanski biznis na državnom vrhu još je pod istragom, slovačka korumpirana privatizacija stekla je u Mečiarovo doba reputaciju još lošiju od hrvatske (bez rata kao alibija)...

Svima je bilo zajedničko jedno - preuzevši vlast od »komunista«, žudjeli su i za što bržim preuzimanjem komunističkih privilegija, istih zbog kojih su baš oni sami tu pola stoljeća povlaštenu istočnoeuropsku kastu otjerali s vlasti. Neki od prvih lidera postkomunističkog istoka Europe i sami su poslije bili razvlašteni baš zbog vlastitog »komunističkog« načina vladanja.

Zašto sve to ponovno nabrajam?

Zato što mi se, dok sam u subotu ujutro obilazio zagrebačke dežurne točke u trokutu Jelačićev trg - Cvjetni - Gajeva, učinilo da su nekima opet porasli zubi.

Ne mislim pritom (samo) na hadezeovce i desnicu i na njihove nanovo probuđene apetite. Slične grabežljive poglede, možda samo malo diskretnije, promatrač je lako mogao prepoznati i kod članova lijeve političke formacije. Zvono za uzbunu je uključeno.

Sjeća li se još tko što je to, osim naivna početnog grabeža, tijekom proteklih desetak godina najviše naškodilo razvoju hrvatskoga gospodarstva (a samim tim i Hrvatske)?

Stranački ključ pokazao se, najčešće zbog siromašna znanja izabranih, često pogubnijim od pretvorbenog (ozakonjenog) kriminala. Neki od Vpretvorbenih »tajkuna« doista su poslije razvili uspješne biznise i danas su dobri poslodavci zadovoljnim građanima. Gotovo nitko od samo stranačkim ključem određenih direktora i ministara nije postigao spomena vrijedne rezultate, dosta ih je ispratilo čitave gospodarske grane u stečaj, a zaposlene na burzu.

Ako su novi slučajevi »rođačkog kapitalizma« tijekom prošle četiri godine doista i bili iznimkama, strančarenje je (kao nova vrst rođaštva) zahvaljujući koalicijskoj vlasti često prelazilo granicu zdrave pameti. Tko je zaboravio, neka se sjeti HSS-a i Sunčanog Hvara (i dalje »državnog« i nefunkcionirajućeg) ili Budišina pohoda protiv (vlastitog) ministra Goranka Fižulića (koji je završio osnivanjem Libre i gubitkom HSLS-ove reputacije).

Dok ovo pišem (nedjelja rano ujutro), izborni rezultati još su nepoznati. Posve je sigurno, međutim, da će se tijekom sljedećih dana znati tko će u novu vlast. Što od nje možemo očekivati?

Pobijedi li opet stranačka logika i pozicije se raspodijele unutar plemena (lijevog ili desnog, posve je svejedno) ne treba očekivati ništa dobro. Prevlada li zdrav razum i znanje dobije na cijeni, živjet ćemo bolje, neovisno o deklariranoj pripadnosti izbornog pobjednika ljevici ili desnici.

Ni u kojem se slučaju, međutim, ne zalažem za vladu stranačkim ključem izabranih »nestranačkih stručnjaka«, koja se proteklih dana također našla na prijeizbornom meniju jedne od koalicijinih stranaka. Za razliku od takve, vlada čiji bi članovi nakon izbora zaboravili na svoja stranačka porijekla i prihvatili se zajedničkog rješavanja problema koji se zove Hrvatska (i zajedničkog pronalaženja stručnjaka koji će im u tome pomoći), jednostavno ne može ostati bez rezultata.

Pitanje je, međutim, jesmo li mi svi skupa dovoljno zreli da takvu vlast i dobijemo. Činjenica da ni drugi najčešće nisu ne smije nam biti nikakva utjeha.