Mizerna količina glasova koju su birači dali Budišinim liberalima simbolično bi se mogla opisati kao zadnji čavao zabijen u lijes liberalne opcije u Hrvatskoj. Iako će u Saboru sjediti Đurđa Adlešić i Ivan Čehok iz HSLS-a, Ivo Banac i Zlatko Kramarić iz LS-a, pa i Jozo Radoš s još dvojicom kolega iz Libre, liberalna je politika u Hrvatskoj doživjela potpuni slom. Usitnjena u tri minorne strančice ona danas zapravo više ne postoji. Adlešić i Čehok jedini su liberalni političari koji su u parlament ušli pod svojim imenom i stranačkom zastavom, dok je Bancu i Radošu Račan u zadnji trenutak pružio štaku i povukao ih unutra. Bez Račana bi se mogli samo šetati Markovim trgom i sjediti u obližnjim kavanama.

Izbori su još jednom pokazali da u demokraciji nema tako okrutnog suda kao što je sud birača. One koji im nisu uvjerljivi kažnjavaju bez milosti. Birači ne vole vrludanje, nejasnu politiku, neprepoznatljive stavove, neodređene stranačke profile, ultraradikalnu retoriku... Bolje od ikoga to zna Dražen Budiša, znameniti hrvatski proljećar i politički zatvorenik, političar koji je od najveće nade hrvatskog višestranačja završio kao najveći gubitnik hrvatske politike. Nakon teškog izbornog poraza Budiša se povlači u političku mirovinu, ostavljajući na sceni oslabljenu stranku, rastrzanu netrpeljivostima između tzv. radikala i umjerenjaka, neprepoznatljive političke ideje i vizije. HSLS kao najjača stranka liberalne opcije zadnjih je godina ideološki lutala od nemila do nedraga, koketirajući s tvrdom retorikom koje se ne bi postidjeli ni čisti pravaši. Da je to bilo pogrešno najbolje su im pokazali birači koji su honorirali jedino Đurđu Adlešić i Ivana Čehoka, a izbacili iz igre Joška Kontića, Željka Glavana, Maria Kovača, pa i samoga Budišu. Birači na koje su oni pikirali, naime, glasali su za HDZ, a šačica najradikalnijih dala je povjerenje Pašaliću. Unaprijed se znalo da će izbori biti sudar dvojice najjačih, Sanadera i Račana, a u tom srazu nije bilo prostora za uspjeh onih koji su se trudili, možda i nesvjesni da to rade, što više nalikovati nekome od njih. Biraču koji glasuje za nekoga s desnog krila ne treba Sanaderov klon kad ima Sanadera. Isto, kao što onome s lijeve strane ne treba Račanova kopija. I opet je to najdrastičnije osjetio Budiša, koji je pred birače izašao baš na području od Splita do Dubrovnika, gdje mu je glavni protukandidat bio Ivo Sanader. U sudaru s njim šef HSLS-a imao je manje šanse nego da se sučelio s Račanom i Vesnom Pusić osobno.

Uglavnom, nekad najsjajnija zvijezda oporbene scene u Hrvata, pa glavni strateški partner Račanove koalicije, HSLS je danas na koljenima. Ako se želi vratiti na scenu kao relevantna stranka, morat će napraviti mnoge rezove, osvijestiti razloge svog sloma i napraviti program oporavka. Nisu oni ni prvi, a vjerojatno ni zadnji, kojima se to događa. Račanov se SDP uostalom digao iz mrtvih. Vesna Pusić je HNS od male strančice pretvorila u političku snagu. Sanader je oporavio HDZ brže i kvalitetnije nego što se moglo predvidjeti prije četiri godine kad je Tuđmanova stranka bila u rasulu.

Jedini izborni dobitnici iz HSLS-a, Adlešić i Čehok, nemaju više izbora. Da bi stranka preživjela, morat će preuzeti odgovornost za nju. To što je tzv. stranačka desnica doživjela izborni debakl pouzdan je znak da u toj stranci jedino umjerena opcija ima nekih izgleda kod birača. Budiša je najavio povlačenje i otvorio im prostor. Oni se moraju usuditi i zauzeti ga. U suprotnom, najstarija stranka u Hrvatskoj, u čijim su redovima djelovali poznati liberali poput Vlade Gotovca, Velimira Terzića, Slavka Goldsteina, Vladimira Primorca, pa i samog Budiše, Kramarića, Radoša i Banca, ostat će marginalna skupina na političkoj sceni. Kojoj će opstanak, kao LS-u i Libri danas, ovisiti o nečijoj milosti.