U pobjedi HDZ-a, koji je potpuno personificirao Ivo Sanader, niti je iznenađenja niti mjesta čuđenju. Račan je priznao poraz, korektno čestitao HDZ-u na vrlo dobrom izbornom rezultatu i olakšao Mesiću izbor mandatara. U roku od mjesec dana Sanader bi trebao predstaviti novu hrvatsku vladu. Treba pretpostaviti da će u njoj, uz HDZ, sjediti Tomčićev HSS, kao najpoželjniji partner. No, i bez njega novi mandatar ima dovoljno manevarskog prostora oslanjajući se na HSLS-DC, dio manjinskih zastupnika, nezaobilaznog Lončara, pa i HSP.

Izbori su pokazali da hrvatski građani više nisu spremni nikomu praštati, nikoga kreditirati. Koalicijska je vlast, predvođena SDP-om, uz realne pomake koje je donijela nakon trećesiječanjskih izbora (od stvaranja pozitivnijega političkog ozračja, do približavanja EU-u i izgradnje autoceste), suviše bila zabavljena samom sobom i iritirajućim imperativom svog opstanka. Stalno na rubu dezintegracije, morala se suočavati i s haaškim optužnicama protiv hrvatskih generalskih "ikona" i oporbenom, uličnom mobilizacijom kojekakvih "domovinskih stožera" koji su više služili promociji pojedinaca nego obrani digniteta Domovinskog rata. Stranke koalicije permanentno su solirale pokušavajući utržiti poneki politički bod od NE Krško preko Piranskog zaljeva do isključivoga gospodarskog pojasa. Pri tomu obećana revizija pretvorbe i privatizacije, jedan od glavnih predizbornih mamaca koalicije, gurnuta je pod tepih, a da se ni minimum zajamčenoga biračima nije proveo: makar izmjena HDZ-ova Zakona o privatizaciji po kojemu je izvršena legalna pljačka hrvatskoga nacionalnog dobra.

Naprotiv, najveći kritičari proskribirane tajkunske privatizacije nastavili su prodaju državnih poduzeća po istome modelu, producirajući nove afere (Sunčani Hvar...) i u osnovi rehabilitirajući svoje prethodnike na čijim su grijesima 3. siječnja 2000. izborno poentirali. Korupcija je ostala izvan njihova domašaja, reforma pravosuđa nije ni načeta, obračun s mafijaškim i kriminalnim podzemljem pretvorio se u pravi fijasko, obavještajna zajednica u dobroj mjeri ostala je izvan njihove kontrole. Suma sumarum, bivša je vlast loše iskoristila svoju priliku i račun joj je brzo stigao na naplatu.

Hrvatski zaokret udesno na izborima 2003. objektivno je više posljedica pomanjkanja alternative, negoli predominantno novog bujanja nacionalističke svijesti u Hrvata. Iako se HDZ nije ni približno reformirao koliko se to predstavlja, učinio je odmak od ekstremista koji su u ovim izborima posve pometeni i marginalizirani (HIP, HB, HČSP...). U tom kontekstu treba promatrati i potpuni debakl HSLS-a (i DC-a) čija je predizborna retorika čak i u hrvatskim uvjetima bila krajnje anakrona i primitivno nacionalistička (Joško Kontić). "Nova snaga" zastupljena je sa svega tri saborske akvizicije: Đurđom Adlešić, Ivanom Čehokom i Vesnom Škare-Ožbolt. No riječ je o trojici individualaca koje su birači poduprli potpuno nezavisno od njihovih stranaka, cijeneći prioritetno njihov osobni imidž. Budiša je potonuo usred Dalmacije i time vrlo vjerojatno zapečatio svoju političku karijeru, ali usput gurnuo na samo dno nekoć respektabilnu stranku građanske opcije.

Slično HSLS-u, mogao bi u perspektivi proći i Tomčićev HSS. Birači vole znati komu daju glas, a to im je pravo i zadovoljstvo Tomčić na ovim izborima uskratio, i platio prepolovljenim mandatima (9, od dosadašnjih 16). HSS-u u ovom trenutku može pogodovati samo nekompatibilnost Đapićeva HSP-a europskim očekivanjima od Sanadera. Europa pravaše još uvijek percipira kao neoustašku stranku i njezine su preporuke novom hrvatskom "kancelaru" da s HSP-om ne kombinira. Kako god bilo, Hrvatska stranka prava je dobitnik izbora 2003. i dokaz da je moguće profitirati ustrajnim zastupničkim radom. Po istom principu uspeo se i HNS, koji je narastao s dva na čak 11 mandata. Da li im je bilo lakše nego HSP-u, jer su bili dio vladajuće nomenklature, ili je to njihov konačni izborni skor umanjilo, proporcionalno padu popularnosti koalicije u cjelini?

Pred Sanaderom je golemi posao. Njegove su ambicije vjerojatno iznad realnih mogućnosti. Ovih mi je dana jedan HDZ-ov uglednik, koji je dobio zastupnički mandat, otvoreno priznao da je problem ove stranke u tomu što bi morala promijeniti ne manjinu, nego većinu svoga članstva. A to je gotovo nemoguće. Teza o reformiranom, proeuropskom HDZ-u, na staklenim je nogama, koje bi se lako mogle polomiti i prije isteka mandata bude li Sanader vodio licemjernu politiku istodobnog koketiranja s Europom i svojom autentičnom i nefiltriranom bazom.