A sad se vraćamo socijaldemokraciji – svečano je obećao dosadašnji premijer Ivica Račan, najavljujući da neće pokušati sastavljati parlamentarnu većinu i da SDP odlazi u opoziciju. Umjesto da je na vlasti vodio socijaldemokratsku politiku, što se od njega i očekivalo, on ponovo otkriva lijeve ideje u trenutku kada je prisiljen sići s vlasti. Ali za Račana je prekasno da projektira bilo kakav svoj povratak. Bilo bi mu ne samo najpametnije, nego i jedino pošteno da svojoj stranci ponudi ostavku i sa šefovskog se mjesta povuče na neku počasnu poziciju.

Račan mora otići jer je izgubio izbore. Ostavku je najavio još u kampanji, ako mu stranka na izborima »loše prođe«. To bi bilo u skladu s demokratskim običajima i statutom SDP-a. Ali sada, kad se svode računi, tvrdi da mu je stranka dokazala svoju snagu i da je sasvim zadovoljan izbornim rezultatima. Riječ je o još jednom, krajnje prozirnom pokušaju izbjegavanja odgovornosti. SDP će u Saboru imati desetak mjesta manje nego u prošlom sazivu, što je za četvrtinu ispod dosadašnje kvote. Nije fer svoj poraz sada delegirati dosadašnjim partnerima, jer su neki od njih ipak uspjeli napraviti respektabilan skok naviše, dok se SDP pokliznuo naniže.

Ali nije gubitak vlasti ni jedini ni glavni razlog zbog kojega se Račan mora povući. Mnogo je tragičnije što je lijevu opciju u Hrvatskoj srozao na vrlo niske grane, doveo je do neprepoznatljivosti. Istina, njegova je stranka po snazi druga u državi, jača je od bilo koje druge lijeve partije. Ali i Račan je svjestan da se odlijepila do socijaldemokracije. Njen je politički identitet danas sasvim nejasan i potpuno fluidan. Oni koji se osjećaju lijevo glasaju za nju još po inerciji, iz nostalgije, motivirani strahom od povratka HDZ-a... ili ne izađu na izbore.

Hrvatskoj je potrebna jaka, iskreno i otvoreno lijeva stranka. Ne samo zbog tradicije i političkog balansa, nego i zato da bi lijevo orijentirani dio biračkoga tijela imao svoga političkog zastupnika. Ali nasuprot HDZ-u, koji djeluje kao snažna i organizirana stranka, pa je stoga na izborima pokupio glasove ukupnog desnog korpusa, biračko je tijelo ljevice moralo tražiti kome povjeriti svoj glas. Tim više jer je i liberalna opcija u Hrvatskoj doživjela potpuni slom i sada Bancu ostaje da je, s mjesta saborskog zastupnika, gradi ponovo, iz pepela.

Sociolog Dražen Lalić s pravom ističe da su rezultati izbora razlog za »korjenite promjene u SDP-ovu vodstvu«. Umorni se moraju povući u mirovinu, na mladima je da preuzmu odgovornost. »Siguran sam da SDP-u predstoji stvaranje novog SDP-a«, kaže Lalić. Ali problem je u tome da Račan nema adekvatnog nasljednika. SDP je doveo u takvo stanje da ga zapravo nema tko zamijeniti. Godinama je iz stranke čistio sve potencijalne rivale, čak sve koji nisu bili spremni aplaudirati njegovoj poziciji klimavog ali neupitnog vođe. Zato u SDP-u nema jakih i uglednih ličnosti. Stranka je svoju mizernu kadrovsku situaciju pokazala u dosadašnjem sazivu Sabora, neće biti bolje ni u tek izabranom. Sada bi joj jaka uzdanica u povratku socijaldemokratskim idejama trebao biti čovjek koji se proslavio kao moderni gladijator i deklarirao kao mačo-grubijan.