Uspije li se stvoriti koalicija, partneri će morati naučiti da je kompromis bit politike. U ovom slučaju, kompromis može spasiti Hrvatsku iz balkanskog gliba

U prošlotjednom javljanju, na ovom istom mjestu, ustvrdio sam da je pred hrvatskim biračima dilema između europske Hrvatske ili balkanske Hrvatske. Procjena se temeljila na predizbornim dogovorima između HDZ-a i HSP-a. Savez Sanaderovih samoproklamiranih postnacionalista s ekstremnim nacionalistima neoustaškog HSP-a doista bi Hrvatsku sunovratio u ponor balkanske politike. Sada je to vidljivo i iz poruka koje stižu iz EU. Prvi test nove vlasti koja je uvjerljivo pobijedila na izborima bit će upravo sastav vladine koalicije.

Unatoč Sanaderovom pokušaju da HDZ predstavi kao postnacionalističku, klasičnu konzervativnu stranku, u njoj još uvijek koegzistiraju dvije duše: jedna je klasična nacionalistička i autoritarna, koju personificira najbliži Sanaderov entourage. S druge strane je Sanaderova orijentacija, koju ne dijeli njegova »partijska baza«. U obračunu s ekstremnim nacionalistima u svojoj stranci i nostalgičarima etničkih ratova i etničkog čišćenja, Sanader je pribjegao savezu s »klasičnim« nacionalistima u svojoj stranci. Oni su mu trenutačno omogućili pobjedu i prevagu, no hoće li se ta pobjeda »konzervativne duše HDZ-a« nad »nacionalističko-atuoritarnom dušom« HDZ-a konsolidirati, ovisi u mnogome od mjera koje će Sanader i njegovi saveznici poduzeti u prvom koraku prijenosa vlasti.

Kao što su jasno poručili povjerenik za proširenje Günther Verheugen iz Europske unije i Günther Gloser, povjerenik SPD-a za Europu, Sanaderov bi savez s Đapićevim HSP-om bio jasan signal Europi da je nova vlada »ekstremno nacionalistička«. HSP-u se, u Europskoj uniji, pripisuju baš »četiri zla« u borbi protiv kojih je i nastala Europska unija: fašizam, nacionalizam, rasizam i ksenofobija. HSP je na inzistiranje Slavena Letice uspio zasada samo Đapiću svući crnu košulju i ukloniti slike Ante Pavelića sa zidova stranačkih prostorija, ali su strani promatrači na sam dan izbora i te kako primijetili crne košulje i skin-headovske frizure Đapićevih doglavnika u njegovom Glavnom stanu. Zato bi svako koaliranje HDZ-a s HSP-om značilo katastrofu za put Hrvatske u EU i njeno definitivno zakopavanje u balkanskom glibu.

Da bi potvrdio svoje okretanje ka klasičnom konzervativizmu, Sanader je na riječima odbacio nacionalizam, rasizam i ksenofobiju. Sada to mora dokazati na djelu, pred očima Europe koja budno prati što će se dogoditi. Sastav nove vlade bit će prvi test koji će se ogledati u formuliranju europskog avisa Hrvatskoj i eventualnom zelenom svjetlu za hrvatsku kandidaturu u EU. Zato na Sanaderu i njegovim što hinjenim, što stvarnim saveznicima u stranci leži ogromna odgovornost. Sanaderovu verbalnu spremnost za koaliciju koja bi više težila desnom centru, nego ekstremnoj desnici treba stoga prihvatiti kao znak političkog realizma.

Uspije li mu privući smušeni HSS i njegovog intranzigentnog predsjednika u vladinu koaliciju, i privoljeti Milorada Pupovca i eventualno naći kojeg saveznika iz redova nacionalnih manjina, Sanader je ostvario dobitnu kombinaciju, koja će garantirati kakvu-takvu stabilnost, mir, sigurnost i integraciju Hrvatske u euroatlantske asocijacije. A time bi učvrstio i međunarodni prestiž i ugled Hrvatske i pojačao imidž Hrvatske kao normalnije, demokratskije države od onakve kakav je bila kada je »fundamentalistički« HDZ samovoljno vladao Hrvatskom. No dobro, za to se Sanader i ispričao, svojedobno. Iako to sve treba primiti cum grano salis – sa zrncem sumnje, ipak mu treba honorirati namjere i napore da izgradi jednu koaliciju desnog centra, umjesto ekstremno desne koalicije kako bi savez HDZ-a s HSP-om bio označen u inozemstvu, u krugovima od čije naklonosti u ovom trenutku ovisi i budućnost Hrvatske. Dilema pred Sanaderom je velika: možda će u tome uspjeti, a možda i neće. Ne ovisi sve o njemu. Ovisi i o političkom realizmu jednog Tomčića, naprimjer. Koji je svojim ultimativnim isticanjem »uvjeta« ispao toliko smiješan, koliko i Đapić svojim zahtjevom za ministarskim foteljama. Tomčiću nedostaje elementarni osjećaj koji bi ga učinio dobrim pregovaračem, jer je po strukturi dogmatska ličnost koja inzistira na »principijelnom pregovaranju«, što je u teoriji pregovaranja poznato kao sigurni zalog za propast svakog pregovaračkog procesa. Sanader ima taj osjećaj pragmatičkog lidera zahvaljujući svom internacionalnom iskustvu, ali ishod ne ovisi samo o njemu. Uspiju li ipak stvoriti koaliciju, morat će se obojica – ili sva trojica – naučiti da je kompromis bit politike. U ovom slučaju, kompromis može spasiti Hrvatsku iz balkanskog gliba.