U stalnom proračunavanju izgleda - što politika bitno jest - Sanader će učiniti sve da uvede Hrvatsku u NATO i Europsku uniju. Koliko stoji to sve? Čini se da će probleme s NATO-om biti lakše riješiti jer će vanjska politika, prema dosadašnjim sklonostima Sanadera i Miomira Žužula kao budućeg vanjskog ministra, postajati naglašeno proamerička. Međutim, taj plus će u odnosima s EU-om često biti minus, bude li u koliziji s temeljnim opredjeljenjima eurounijske vanjske politike (ICC, Irak, Zapadni Balkan). Nepovoljna je okolnost da HDZ na vlast dolazi u trenutku kada je euroatlantsko jedinstvo na niskoj razini.

Mnogi mainstream mediji u Americi dočekali su pobjedu HDZ-a kao vraćanje nacionalističke paradigme vladanja, koalicija s HSP-om bila bi otuda dodatni uteg, što u spojenim posudama zapadnobalkanske politike pretpostavlja stvaranje novih starih teškoća, pa će se ovoj vlasti pratiti svaki detalj. To znači da bi Sanader trebao oformiti stručan, ali sposoban tim za političko planiranje (neprofesionalno je kasniti na prvi sastanak s Tomčićem) i političku korektnost (za pohvalu je embargo na pobjedničku bahatost) koji ništa ne bi prepuštao slučaju ili eskapadama po kojima je dosada HDZ bio poznat. Simptomatično je i to da Ivo Sanader još ne dobiva izborne čestitke.

Službena Bushova administracija, kao i Prodijeva, ako se to na taj način uopće može uspoređivati, ne upuštaju se u aporije demosa ili apriorne kvalifikacije mogućnosti izbornih pobjednika. S velikim teorijskim i praktičnim iskustvom u vanjskoj politici, Ivo Sanader zna i te kako dobro što od njega očekuje međunarodna zajednica: harmonizacija duga vanjske politike i vanjske politike duga. Mnogo teži zadatak bit će održavanje discipline kompetentnosti koju takve njegove međunarodnopolitičke aspiracije zahtijevaju. Jer, najvažnija pitanja nisu samo ona koja se tiču (haaškog) eurounijskog rokovnika nego unapređenja odnosa prema susjedima, što su konstante i NATO-a i EU-a. Sanader ih je svjestan. Odmah nakon izbora istaknuo je da su mu prioriteti ubrzavanje rješavanja sporova sa Slovenijom s kojom su se, međutim, problemi već toliko internacionalizirali da će teško naći prostora za nekakav duh novog bilateralizma, budući da slovenska vanjska politika inzistira na premisama revitalizacije pokušaja Janeza Drnovšeka da privoli Ivicu Račana na amputaciju dijela hrvatskog akvatorija.

Odnose sa Srbijom Sanader je europeizirao još u izbornoj kampanji, pozivajući prognane Srbe na povratak u domovinu i obećavši im vratiti i imovinu. Poslije izbora najavio je mjesto za Srbe u vlasti, što je oduvijek bila baština suvremene hrvatske politike, pa u izvjesnoj mjeri čak i HDZ-a u njegovom prvom mandatu. Izuzetno je važan i ishod prosinačkih izbora u Srbiji, jer bi potreba za radikalnom nakaradnošću zakočila korake koji se, na putu u EU, traže od Hrvatske: liberalizacija trgovine, kretanja i investicija u regiji. Ako Sanader odustane od svog dosad pretežito racionalističkog diskursa i ponašanja, kraj njegove vlade bit će brži nego što očekuje. Jer EU i NATO jednostavno nemaju vremena za političke recidiviste koji ne mogu učiti iz prethodnih promašaja, a takvih je pun i Istočni i Zapadni Balkan.

Bude li se Sanader držao obećanja da će se s kohabitiranim Mesićem u formuliranju vanjske politike slagati bolje nego Račan, može se očekivati poboljšanje odnosa i s BiH, Crnom Gorom i Makedonijom. Veliki politički dobitak ovih izbora i hrvatske demokracije je ulazak prvog Bošnjaka kao Bošnjaka (Šemse Tankovića) u Hrvatski sabor i nastavak emancipacije muslimana u etničke Bošnjake. To je pozitivan znak za poboljšanje odnosa s BiH. S druge strane, premda se konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini i nadalje predstavlja kao hrvatsku dijasporu, s hrvatske političke scene upravo najviše zahvaljujući Ivi Sanaderu otpali su abonenti velikohrvatske ili točnije velikohercegovačke politike: Ivić Pašalić, Milan Kovač, Ljubo Ćesić Rojs…

Ako se zna da je Sanader više detuđmanizirao HDZ nego Račan Hrvatsku, što je bio odlučan realpolitički potez ne samo zbog izbornog rezultata HIP-a, stranke Miroslava Tuđmana, nego i prevencije da se rehadezeizacija hrvatske vanjske politike protumači kao retuđmanizacija. Jer na ovim prostorima i šire svi znaju što takve asocijacije mogu značiti za regionalnu stabilnost.