Upad glasnogovornika HDZ-a u jednu političku debatu emitiranu na državnoj televiziji u novinarskim je krugovima zazvonila na uzbunu. Ratko Maček, naime, javio se u emisiju Forum da bi ispravio jednu izjavu na račun šefa svoje stranke. Sada se postavlja pitanje hoće li Sanaderova ekipa obnoviti Tuđmanove obrasce odnosa prema medijima, koji su uključivali direktivno uređivanje izravno s Pantovčaka.

Nedoumice i strahovi pojačani su činjenicom da je predsjednik HDZ-a u predizbornoj kampanji novinarima Hrvatskog radija javno poslao prijeteću poruku, da se interveniralo po novinama, pokušavajući zadirati u uredničke ingerencije. Takva praksa zaista opako podsjeća na ona vremena kada je u hrvatskom novinarstvu provedeno etničko i političko čišćenje, deseci su novinara izbačeni s posla i prognani iz profesije, a progoni, prisluškivanja, pritisci bili su dio političke rutine. Redakcije su se zaposjedale s oružjem u rukama, cijele novine izručivale Tuđmanovim tajkunima. Šef je države birao svoje novinare, a šefovi tajnih službi svojim kumovima u pero diktirali komentare. Dvorska su potrčkala uređivala program nacionalne televizije, informativne su emisije funkcionirale kao tvornice mržnje i poligon za političke obračune.

Nakon Mačekove agresije na ekran neke su novine postavile pitanje nije li možda ugrožen dostignuti stupanj medijskih sloboda. S obzirom na repove koji se za HDZ-om vuku i s obzirom na neke, dobrim demokratskim običajima suprotne poteze aktualnog HDZ-ova rukovodstva, od Sanadera je zatraženo da se ogradi od upada svog glasnogovornika u emisiju HTV-a te javno odredi svoj odnos prema novinarima i medijima te njihovim slobodama.

Sanadera svakako treba držati za riječ, ali nije sva odgovornost ni na njegovim plećima. O tome hoće li nova vlast zajahati medije, ne odlučuju samo oni koji su na vlasti, nego i oni koji bi trebali biti zajahani: mediji, njihovi vlasnici i novinari te ukupna javnost. Pravo je pitanje kako će se oni držati spram svega onoga što bi moglo predstavljati ugrožavanje dostignutih standarda medijske neovisnosti. Način na koji su na Prisavlju pristali da im HDZ-ov portparol intervenira u program, lakoća s kojom neke novine pristaju izvršavati instrukcije iz HDZ-ove središnjice – to je ono što istinski uznemirava i podsjeća na Tuđmanova vremena. Devedesetih je HDZ napravio pomor po hrvatskim medijima jer su se oni pustili da im vlast radi što hoće. Još su trčali da nasilnicima budu na usluzi. Umjesto novinarske solidarnosti, na djelu je bilo međusobno denunciranje i potapanje. Novinarska organizacija de facto nije postojala.

Danas su ipak druga vremena. U protekle četiri godine većina se medija prestala postrojavati po instrukcijama iz politike, trudila se oko vlastite autonomije. Novinarska je organizacija odmah i odlučno reagirala na Sanaderove prijetnje Radiju. To ne znači da u medijima nema onih koji bi rado bili na usluzi. Po Prisavlju opet paradiraju Tuđmanovi miljenici, dajući na znanje da se vraćaju s ognjem i mačem. Dobošari medijskih tjeralica, koji su u prvom HDZ-ovom desetljeću ispekli zanat, ponovo su počeli s kolegijalnim pljuvanjem. Hoće li HDZ pacificirati medije ne zavisi od javnog Sanaderova očitovanja, pa čak ni od njegovih namjera, nego prije svega od toga hoće li se novinari pred njim, i još više pred njegovim mačekima, služnički prostrijeti ili će svoju slobodu i profesionalnu odgovornost htjeti i znati čuvati i braniti.