Ivica Račan najavljuje da nikoga više neće štedjeti, odlučio je skresati bobu bob i popu pop. Kritički će govoriti o svojim političkim konkurentima ali i prijateljima: prigodno ušminkanom HDZ-u i svojim dosadašnjim koalicijskim partnerima. Udarac će uzvratiti i novinarima. Ali njegova najava da će, kako je to godinama običavao govoriti, biti grub i direktan, i ovoga se puta, po običaju, pretvorila u ništa.

Ili skoro ništa. Od svih s kojima se Račan odlučio obračunati, vaš je novinar, dragi čitatelji, jedini imao čast da poimence bude spomenut. HDZ-u ide općenita kritika da se nije dovoljno reformirao, pa sadašnji premijer sumnja da će njegov vjerojatni nasljednik, Ivo Sanader, uspjeti izdržati do kraja mandata. O dosadašnjim partnerima u vlasti ni toliko. Ali onda slijedi ubojita prozivka, doslovce: »Ako je i od Jelene Lovrić, previše je«, kaže Račan. A što je to previše? Na žalost, s razlozima prozivke šef je SDP-a skroz fulao. Odgovarajući na pitanje o tvrdnjama Vesne Pusić da je – bez obzira na Sanaderovu izbornu nadmoć – morao pokušati formirati vladu a ne bacati odmah koplje u trnje, Račan me, pogrešno, smješta među one koji mu prigovaraju »što nije po svaku cijenu na vlasti« i to mu je previše.

Razgoropađeni šef SDP-a u ovom je slučaju izmislio kontekst, zapravo izrekao čistu laž. Nikada mu nisam prigovorila što je odustao od sastavljanja vlade. Dapače, potpuno se slažem s njegovom ocjenom da je u datim uvjetima formiranje lijeve vlade puka iluzija. Štoviše, ne jednom sam istakla da HDZ-u, s većinom kakvu ima, po pravdi pripada mandat i pravo prvenstva. To je volja birača. O Račanu sam pisala nešto drugo: ne da bi trebao na silu sklepati vladu, nego da bi, kao predsjednik stranke koja je izgubila izbore, morao dati ostavku. Dovela sam u pitanje njegovu tvrdnju da je SDP postigao dobre izborne rezultate i ironizirala najavu da će se sada, u opoziciji, vratiti socijaldemokraciji. Spominjanje ostavke očito kod njega izaziva nekontrolirani bijes, pa je spreman i na izmišljanje i podmetanje. To je ono što ga boli.

Jer nije Račanu problem što je izgubio vlast, dok mu je stolica u SDP-u stabilna i komotna. Ne samo u ovom listu, nego i u intervjuima drugim medijima predsjednik se SDP-a ovih dana žestoko okomio na one koji traže njegovo povlačenje. Tvrdi da su pozivi na njegovu ostavku posljedica ocjene da je »iz ovih izbora SDP izašao vrlo jak«, pa su mu mrski neprijatelji, s lijeva i desna, krenuli u razvaljivanje stranke. Kao inspiratora takvih zahtjeva optužio je HDZ. Izmišlja desno-lijevu urotu kontra SDP-a i tu konstrukciju uzima kao glavni dokaz da se HDZ nije dovoljno reformirao. Ništa drugo, nego ono što doživljava kao atak na svoju vlastitu poziciju.

Odgovor na ovom mjestu šef SDP-a nije zaslužio zbog neutemeljene prozivke jednog novinara, nego zato jer je takvo ponašanje samo jedan od simptoma njegove nojevske politike. Godinama se već u SDP-u udvaraju desnici, koja bi ih pojela, odbijaju i gaze svoje simpatizere i birače. Rezultate takve politike pobrali su na izborima. Ni sada kad su tresnuli o zemlju, nisu spremni suočiti se sa stvarnošću. Prešli su čak na falsificiranja i podmetanja. Možda je to izraz nervoze, ali je svakako i dokaz nepoštenja. Ako je i od Račana, zaista je previše.