Nije stvar u tome da nam sastav nove vlade nakon izbora određuje Doris Pack, pak da se toj činjenici u Hrvatskoj nitko, pa čak niti izvjesni mandatar Ivo Sanader, kojemu je ta poruka izravno upućena, niti njegov prethodnik Ivica Račan, ne čude. Vrla je europska parlamentarka, zadužena za naš jugoistočni dio Staroga kontinenta, odrješito poručila da Anto Đapić i njegovi pravaši u vlasti ne smiju participirati, bez obzira na predizborna obećanja Tuđmanovog nasljednika i neuspješno izbljeđivanje crnih košulja Pavelićevih idolopoklonika.

Time je Sanaderov HDZ, i prije nego što je preuzeo državno kormilo, pokazao da nije mislio ozbiljno, kao niti esdepeovska trećesiječanjska koalicija te da je sva obećanja dao tek radi rušenja »crvenih« i vlastitog ponovnog vraćanja na vlast pod svaku cijenu. Stoga je utakmica HDZ–SDP i među biračima shvaćena navijački, kao repriza nedavne nogometaške bitke sa Slovencima za odlazak u Portugal. Đapić je žrtvovan i izigran, a umjesto željenog ministarstva policije ostaje mu tek osobna satisfakcija da ga je Europa smjestila u svoj politički zamrzivač, u neposrednu blizinu takvih zvjerki kao što su Austrijanac Haider ili Francuz Le Pen. Hrvatsku vjetrometinu pak zapuhuju pitanja zašto se Račan ražalovao praktički bez ispaljenog metka, jer mu je najveći kalibar u njegovoj silikonskoj kampanji bila Severina, te što je zaista ostalo od naše suverenosti, kada bez gubernatora sa strane ne smijemo odlučiti niti tko je zaslužio ili ne participirati u vlasti, bez obzira na volju naroda. Ono što nam je do jučer činio američki veleposlanik Lawrence Rossin, sada je, u europskim razmjerima, namijenjeno Doris Pack, koja je dobra poznanica hadezeovskog miljea još iz Tuđmanovog doba.

Nitko imalo zdravoga razuma neće žaliti za Đapićevom europskom hibernacijom, iako isto tako nitko imalo pošten neće smetnuti s uma da je, suočen s ucjenama, izabrao najčasniji politički potez u situaciji koja mu je nametnuta – ostanak u opoziciji. To ga za sada razlikuje od hermafrodita Račana, kojemu su eto sada za njegov kukavičluk krivi svi, pa čak i oni najhrabriji novinari koji su, dok je on putem Tomca općio s Tuđmanom, bili jedina istinska oporba u ovoj zemlji kada je to bilo najteže, kao i od drugog dvospolca, Sanadera koji je, unatoč glasnom bubnjanju o »pokretanju Hrvatske« janusovski pristupio njezinom prijestolju.

Nažalost, i prije službenog nastupa nove vlasti, jasni su gabariti u kojima se ona može kretati. Račanovo »odlučno možda« zamijenit će tek Sanaderovo »sigurno da odnosno ne«. Budući da se njegovo vladanje zametnulo u gnijezdu kolebljivosti, takav ga usud jedino može čekati i na koncu njegovog mandata. Unatoč ustaljenom mišljenju da žene malo ili nikako ne odlučuju o sudbini Hrvatske, u Sanaderovom slučaju taj bi se poučak mogao premetnuti u kopernikanski: ako mu Doris Pack danas arbitrira o sadržaju njegovog kabineta, sutra bi mu isto mogla činiti Carla del Ponte, uvjetujući, novim optužnicama i hapšenjem Gotovine, vijek trajanja tako promiskuitetno ispiljenog dvora.