Od »Hrvatske do Drine« i »mjerenja kukuruza« u HSP-u danas nije ostalo ništa/ Četiri HSP-ova zastupnika su u protekle tri i pol godine u saborsku proceduru uputila više od 70 zakonskih prijedloga; HSP se okrenuo gospodarskim temama gradeći imidž moderne stranke desnice/ Sreća zbog izbornog uspjeha mogla bi ostati pomućena jer HSP najvjerojatnije neće biti dio buduće vlasti

ZAGREB, 30. studenoga – »Ako želite promijeniti vlast, glasujte za bilo koga, ako želite mijenjati politiku, glasujte za HSP«. Pod tim je motom u protekle parlamentarne izbore krenula Hrvatska stranka prava.

Iako bi sličan slogan mogla upotrijebiti svaka stranka koja se natjecala u izborima 2003., u slučaju HSP-a ta je krilatica vjerojatno najbliže istini. Može se to zaključiti na temelju onoga što su pravaši već napravili za imidž svoje stranke te onoga što su predlagali ili što predlažu u političkom životu. Ako bi se usporedio HSP od prije 13 godina i ovaj današnji, malo bi tko mogao povjerovati da je riječ o istoj stranci. Iako se u politici uvijek nameće pitanje iskrenosti, pravašima se mora priznati unutarnja snaga, sposobnost i politička mudrost za pozitivnu reformu stranke. Sudeći po tome, moglo bi im se i vjerovati da takav pomak žele i hrvatskoj politici.

Hrvatska stranka prava obnovljena je 25. veljače 1990. godine u Zagrebu. Pravaši se, naime, pozivaju na to da su najstarija hrvatska stranka u modernom smislu koju su 1861. godine utemeljili Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Stranka je zabranjena 1929. godine, a obnovili su je 1990. Dobroslav Paraga i Ante Paradžik. HSP se tada u svom programu zalagao za izlazak Hrvatske iz Jugoslavije, ponovnu uspostavu hrvatske državne neovisnosti i ujedinjenje Hrvatske i Bosne i Hercegovine temeljem referenduma.

Pravaši su 1991. godine utemeljili Hrvatske obrambene snage (HOS) koje su tijekom Domovinskog rata dale velik doprinos obrani zemlje, ali su ih često osporavali. U počecima svog djelovanja stranka je bila u političkom sukobu s vlasti, a protiv njezinih čelnika vodili su se i sudski postupci. Na udaru je ponajprije bio prvi predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga, koji je više puta uhićen i suđen. Među najdramatičnije događaje vezane za HSP spada svakako ubojstvo dopredsjednika stranke Ante Paradžika, koje je do danas ostalo nerazjašnjeno, te ubojstvo generala HOS-a Blaža Kraljevića, koji je također pod sumnjivim okolnostima ubijen u zapadnoj Hercegovini.

Današnji predsjednik HSP-a Ante Đapić u stranku ulazi 1991. godine nakon što je prethodno napustio osječki HDZ. Zbog toga se na njega još godinama lijepila etiketa HDZ-ova čovjeka, a HSP se, otkako joj je Đapić na čelu, nazivalo sestrinskom strankom HDZ-a. Đapić je stranku preuzeo 1993. godine, i to nakon raskola, odnosno famoznog izvanrednog sabora HSP-a održanog u rujnu te godine u Kutini. Taj sabor, naime, nije sazvao Paraga kao predsjednik stranke, nego osam članova predsjedništva HSP-a na čelu s Đapićem, koje je Paraga, međutim, prethodno suspendirao. Na tom je saboru Paraga smijenjen, na čelo stranke dolazi Đapić, što potvrđuje, unatoč Paraginim višegodišnjim prosvjedima, i Ministarstvo pravosuđa. Paraga je 1995. godine registrirao Hrvatsku stranku prava - 1861. koja do danas nije uspjela postići veći politički uspjeh.

Đapiću se često prigovaralo da glumi žestokog ekstremista, koji zagovara ustaštvo i poručuje Srbima da im se ne piše dobro ako HSP dođe na vlast, ne bi li pritom HDZ izgledao kao umjerenija stranka. Na jednom stranačkom skupu održanom 1998. godine u znak prosvjeda protiv diktata međunarodne zajednice i rasprodaje Hrvatske, Đapić je poručio da »ako biti ustaša znači biti koljač, onda nismo ustaše, ali ako biti ustaša znači biti domoljub, onda jesmo«. Tada je pozvao svoje pristaše da ne dižu ruku u znak pozdrava da se to ne bi pogrešno protumačilo »iako više šteti pognuta glava nego podignuta ruka«.

Znakovito je da je već tada Đapić prestao nositi crne košulje, a na skupovima je bilo sve manje ustaške ikonografije. Od onoga što je HSP u početku zagovarao - ustaški pokret, »Hrvatska do Drine«, prirodno savezništvo s Muslimanima, crne košulje, »mjerenje kukuruza« te Pavelićeve slike u stranačkim prostorijama - danas nije ostalo ništa.

Pozitivni preokreti u HSP-u započinju zapravo već 1995. godine kad u stranku ulaze dvojica mladih, obrazovanih ljudi, dotadašnji HSLS-ovci Miroslav Rožić i Tonči Tadić. No znatnija promjena stranačkoga imidža počela je 2000. godine u posljednjem sazivu Sabora. HSP je svoj rad temeljio uglavnom na parlamentarnom djelovanju, što se pokazalo punim pogotkom i bez ikakve se sumnje može ustvrditi da su pravaši bili najmarljivija stranka u nedavno raspuštenom Saboru.

Odrekli su se isključivo nacionalnih tema, te se okrenuli gospodarskim pitanjima mudro koristeći stranačku pamet i gradeći imidž moderne stranke desnice. Osim toga, odrekli su se svih simbola koji bi ih mogli vezati za ustaški pokret, a Đapić je više puta izjavio da su im »politički protivnici godinama lijepili ekstremističke etikete, no da su se oni isključivo pozivali na nauk oca domovine Ante Starčevića«.

Osim toga, okreću se i drugom biračkom tijelu. Umjesto ruralnom stanovništvu, braniteljima i prognanicima, počinju se obraćati intelektualnim krugovima. Da bi i međunarodnoj javnosti objasnili svoj obrat i popravili svoj imidž u svijetu, pravaši uskoro kreću i u diplomatsku ofenzivu. A kao kruna njihova obrata došlo je angažiranje Slavena Letice u parlamentarnim izborima kao prvog na listi u Zagrebu. Pokazalo se to odličnim potezom - HSP-ova je lista u Zagrebu ušla u Sabor, a ušla je i u još sedam izbornih jedinica. Pravaši su tako ostvarili svoj najbolji rezultat dosad osvojivši osam saborskih mandata i postali pritom svojevrsni izborni pobjednici.