Plaća od nekoliko tisuća eura, velik dio besplatnih povlastica na koje obični smrtnici moraju trošiti dio teško zarađene plaće, bankovne kartice kojima se služe diplomati, a "pokrivaju" ih porezni obveznici - samo su dio privilegija koje uživaju svi, pa tako i hrvatski ambasadori. Privlačnost te fotelje neusporediva je s bilo kojim dobrim radnim mjestom u zemlji.

U Ministarstvu vanjskih poslova, dakako, od kada su poznati izborni rezultati, jedna od tema koje se rado vrte po hodnicima i na stankama za ručak, odnosi se upravo na kadrovske sudbine mnogih sadašnjih diplomata.

Najsigurnije je, dakako, da će u novoj konstelaciji otići ministar, zamjenik i najuži tim ljudi koji je radio s Toninom Piculom. Oni, najvjerojatnije neće ostati na istim dužnostima u MVP-u, ali neće ni napustiti službu vanjskih poslova jer su to mahom profesionalni diplomati ili su se pobrinuli na vrijeme da riješe svoj status priskrbivši diplomatsko zvanje i radni odnos na neodređeno vrijeme. Odlaskom Picule u Sabor, oni će tek promijeniti radno mjesto u kući. No, svi oni koji u tijeku mandata aktualnog SDP-ova ministra nisu pravno "zacementirali" svoj status, mogu se tek uzdati u procjenu nove vlasti. A ona im nije dužna produljiti ugovore niti im objasniti zašto to neće učiniti.

Hrvatski diplomati kojima, osim političke volje nove vlasti, ne preostaje ni jedna druga nada za ostanak u diplomatskim vodama, mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe: na one koji su nakon pobjede koalicije 3. siječnja 2000. otišli na veleposlaničke dužnosti, a da prije toga nisu imali ni dana diplomatskog iskustva, te na one koji su po političkom ključu najprije došli na dužnosnička mjesta u ministarstvo, primjerice na mjesta pomoćnika ministra, a potom, u vrijeme mandata koalicijske vlade, otputovali na veleposlaničke dužnosti. U prvoj grupi, među onima koji su se prvi put suočili s veleposlaničkom dužnosti, zahvaljujući rezultatima trećesiječanjskih izbora, nalaze se, primjerice, Jagoda Vukušić, bivša novinarka, sadašnja veleposlanica RH u Norveškoj, Drago Kraljević, veleposlanik u Rimu koji je na tu dužnost otišao s radnog mjesta u zdravstvu, Branko Caratan koji je napustio katedru na Fakultetu političkih znanosti zamijenivši je veleposlničkom foteljom u Stockholmu, zatim Dražen Vukov-Colić, bivši novinar na mjestu hrvatskog ambasadora u Beču.

Dakako, hrvatski su se ambasadori po klasičnom političkom ključu regrutirali ne samo iz zdravstva, prosvjete ili novinarstva već i iz same politike. Tako je, primjerice, Božo Kovačević, s mjesta ministra zaštite okoliša otišao za veleposlanika Hrvatske u Moskvu, a IDS-ovac Dino Debeljuh u daleku Indiju. Njima, dakako, nova vlast neće jamčiti nastavak diplomatske karijere nakon isteka ugovora osim, ako za to ne bude političke volje ili iznimnih rezultata koje će respektirati i HDZ, bez obzira na činjenicu što su im mandate dale suparničke stranke bivše vlasti.

Druga je kategorija onih koji su u diplomaciju ušli na "stabilniji" način. Najprije su slijedom kadrovskih kvota koalicijske vlasti došli na dužnosnička mjesta u MVP, a nakon dvije-tri godine završili u inozemstvu. Tako je, primjerice, bivši pomoćnik ministra za izvaneuropske zemlje Nebojša Koharović, s mjesta pomoćnika otišao na veleposlaničko mjesto u Poljsku, njegov kolega Nenad Prelog, s istog je dužnosničkog ranga otišao u novootvoreno veleposlantvo Hrvatske u Irsku (Dublin), a prije njih je HSLS-ovac Mislav Kukoč s mjesta šefa IV. uprave MVP-a odselio na diplomatski mandat u Sarajevo. Po istom modelu, iz nediplomatskih voda došli su na dužnosnička mjesta u MVP-u Vesna Cvjetković-Kurelec, Piculina zamjenica koju je naslijedio Ivan Šimonović (sada veleposlanica RH u Berlinu) i Tatjana Kralj-Draganić koja je došla iz sudstva na mjesto tajnice ministarstva (sada veleposlanica u Ateni). O njihovoj daljnjoj diplomatskoj sudbini također bi mogla presuditi nova vlast ako oni u međuvremenu nisu (za neke se zna da u posljednji čas ipak jesu) regulirali svoje radne statuse, vezujući ih trajno za službu vanjskih poslova.