Uz sav skepticizam i objektivne teškoće koje ovih dana prate nastojanja Ive Sanadera da osigura većinsku potporu za sastav nove vlade, šef HDZ-a, stranke pobjednice izbora 2003. g., izgledni je hrvatski premijer. Ma što odlučio Tomčićev HSS, poljuljan "referendumskim" očitovanjem volje biračkog tijela, Sanader će isplivati. Sa "seljacima" ili pravašima, s manjincima ili umirovljenicima, s formalnim koalicijskim partnerima ili neformalnim potporama, s većinskom ili manjinskom vladom, malom ili velikom koalicijom... Tako velik broj mandata, kojim je nagrađen u rekordno kratkom razdoblju od trećesiječanjskog poraza, zasigurno neće olako prokockati. Uz sigurna 72 mandata (s HSLS-om, DC-om, Lončarom…) smiješi mu se i umirovljenički trojac koji je de facto već stao iza najvjerojatnijeg mandatara.

Potporu dobiva i od Šemse Tankovića, obvezujući se da će prilikom prve promjene Ustava bošnjačku i slovensku manjinu vratiti u preambulu, odakle ih je upravo HDZ izbacio 1997.(!!!) Ponešto bi se dalo namaknuti i individualnim pregovorima s ambicioznijim akvizicijama, napose iz "seljačkih" redova. Činjenica je da se HSS polarizirao oko možebitne koalicije s HDZ-om, i ako Predsjedništvo stranke prihvati već javno deklarirani stav svoga šefa Tomčića o potpori Sanaderu bilo u formiranju manjinske ili većinske vlade, ali uz zadržavanje opozicijskog statusa HSS-a, nikoga neće posebno skandalizirati eventualno iskakanje pojedinaca s toga političkog kolosijeka.

Tomčić se od svih stranaka bivše koalicije našao, možda, u najneugodnijem položaju. Evidentno je bio sklon koaliranju s HDZ-om, ali se suočio s valom nabujalog unutarstranačkog nezadovoljstva potenciranog primarno lošim izbornim rezultatom. Koalicija s desnim centrom dovela bi u pitanje opstojnost lokalnih "seljačkih" saveza s lijevom opcijom (u sedam županija HSS je na vlasti zajedno s SDP-om). Iskustvo gotovo eutanaziranog HSLS-a koji je vrludao lijevo-desno i završio na političkoj margini dodatno je upozorenje Tomčiću, koji spas traži u kompromisu. Sanaderu potpora za formiranje vlade, kao čin respekta prema izbornom pobjedniku, a HSS-u oporbeni status. Takav dvojni stav teško će zadovoljiti stranačku većinu, dobrano već razjedinjenu. U javnom su optjecaju već i imena Tomčićevih oponenata, ma koliko on šutio o njima (Simonić, Trconić, Lalić itd.), a s druge strane spominje se Ante Markov kao zastupnik onih koji preferiraju HSS-ov ostanak na vlasti. Markov opovrgava takve spekulacije i tvrdi da je najvažnije da stranka ostane stabilna, nepodijeljena. Revoltiran je pokušajem generalizacije i polariziranja HSS-a na njegov sjeverni i južni dio, pri čemu s indigncijom odbacuje (kontinentalne) teze u osnovi kojih je "primitivni, ruralni i desniji" jug sklon koaliranju s HDZ-om, čemu se opire "urbaniji, prosvjećeniji i ljeviji" sjever. Osobno je protiv "politike vage" i drži da je HSS-u ili prihvatiti koaliciju s HDZ-om ili biti u apsolutnoj oporbi vlasti. U tom slučaju nikakva potpora Sanaderu za sastav vlade ne dolazi u obzir, jer je i to jednako rizičan potez kao i koalicija. Ergo, HSS očekuju teški dani, a dobrim dijelom za to je zaslužna neartikulirana pozicija stranke u izborima, zbog čega je izgubila dio svoga biračkog tijela. Kako netko reče: Sanaderu, da smo htjeli Tomčića u vladi, glasovali bismo za HSS.

HDZ se sada okreće stigmatiziranom HSP-u, koji Europa percipira kao neoustašku, profašističku stranku, a javno proglašava nepodobnim partnerom reformiranom HDZ-u zbog njihova euroskepticizma, politike spram manjinama i odnosa prema privatnom vlasništvu. Još jučer Sanader bi Račana u takvom slučaju glatko optužio za sluganstvo i ponižavanje Hrvatske. Sada, pak, unatoč predizbornom dogovoru o suradnji nakon izbora, eskivira Đapića zbog njegove europske nekompatibilnosti. No, u potrazi za "izgubljenim" mandatima privio bi na ranu i "ljutu travu" HSP-a. Iako uvrijeđeni Đapić poručuje da neće u HDZ-ovu vladu i da je sve bliži oporbi, realnije je da će, bude li mu ponuđena, u konačnici prihvatiti Sanaderovu ruku. Najveći je apsurd što tzv. međunarodna zajednica na ovakav način suflira HDZ-u, stranci čije se članstvo gotovo ne razlikuje od pravaškog, a čija je povijesna hipoteka neusporedivo teža od Đapićeve. Europski diplomati vjeruju u reformiranost HDZ-a ma koliko se radilo tek o redizajnu njegova ambicioznog vodstva, ali ne i u istinsku promjenu preobučenog HSP-a. Koliko je takav selektivan stav nepravedan, najbolje će pokazati vrijeme nastupajuće dominacije HDZ-ove politike kojoj bi startni slatinski eksces (udar na lokalni radio i traženje od slatinskih vlasti da dadu ostavke kako bi se prijevremenim izborima pomeli "ostaci" bivše koalicijske vlasti) mogao biti više od iznimke koja potvrđuje pravilo.