Ili nemam "feelinga" za političke finese ili sam beznadni politički autist jer doista mi i tjedan dana nakon objave rezultata - a crpeći informacije iz medija - nije jasno tko je uopće u Hrvatskoj dobio izbore. Da ih je izgubila koalacija koju je predvodio Ivica Račan, to je naravno jasno. Jednako kao što je očito da su - s izgubljena 22 mandata koja su se mahom izmjestila iz lijevog centra u desni - Budiša i Kontić nekoć moćni HSLS sveli na dvije "liberalne enklavice", ili pak da se Zlatku Tomčiću konačno o glavu razbilo vođenje HSS-a kao tvrtke za trgovinu na malo & veliko. No, kvragu - tko je uopće dobio izbore?

Ako je suditi po postizbornom "trijumfalizmu" u kojemu obilato participiraju jučerašnji tvrdi desničari, "najčišći" od svih pravaša, mitingaši s Rive, sljedbenici dvaju "doktora" pa i dopisnici-denuncijanti marginalnih "turbo" desnih on-line glasila, reklo bi se da su s političke margine ravno do Sabora Republike Hrvatske i ureda premijera dogurani Tuđman jr., Pašalić, Rojs, Anto Kovačević pa čak i lokalni looseri poput Čondića i Lukšića! Dakle oni isti koji su poraženi na unutarstranačkim izborima i u frakcijskim borbama, a "reformskoj" Sanaderovoj struji i dan prije izborne šutnje kresali "sve po spisku". Među negdašnjim žestokim kritičarima Sanadera i njegovog "reformskog" HDZ-a, našli su se - po običaju - već iskusne svrzimantije koje slave izbornu pobjedu dojučerašnjih "izdajnika". Opraštajući Sanaderu - pače držeći to i političkom lukovošću - čak i pregovore s predstavnicima srpske manjine i njihovo vabljenje u zajedničku vladu. Jedan od nekoć grlatih protivnika hadezeovskog "reformističkog" puta čak je ovih dana našao i spasonosnu formulu-alibi koju će zacijelo prigrliti cijela svita gubitnika s desnoga krila. Jer, veli on, pobjednik netom završenih izbora je (zapravo) "sam narod".

Spomenuta je tvrdnja, naravno, prava besmislica. Štoviše, čak i jeftina podvala koja bi valjda htjela sugerirati da je netom smijenjena garnitura predvođena SDP-om bila "nenarodna". Kao da je Račanova koalicija u siječnju 2000. na vlast došla vojnim udarom ili pak voljom kakvih okupacijskih snaga, a ne na demokratskim izborima i slobodnom voljom glasača: onih istih koji su joj danas pak uskratili povjerenje? Ujedno - slijedi daljnja izvedenica teze o "izbornoj pobjedi naroda" - riječ je i o drskom pokušaju da se "mentalno-fizičkim agresorima", odnosno nenarodnom "ideološkom manjinom" proglasi golem dio hrvatske političke javnosti. Odnosno sve one koji - poput glasača SDP-a, HNS-a, IDS-a... - ni na nedavnim izborima nisu poklonili svoje povjerenje HDZ-u i desnim strankama. No, ma koliko bila uvrjedljiva, teza da su "lijevi" nenarodni, a "desni" - valjda - istoznačnica za nacionalni prosperitet i identitet, nije glavni cilj teorije o "izbornoj pobjedi naroda" već ipak "samo" usputna opaska. Pravi cilj je, naivni doduše, pokušaj mijenjanja izbornih rezultata.

Kada bi se usvojila teza o "narodnoj pobjedi" te ostvarila ideja nekog novog nacionalno-desnog "kolektivnog rukovodstva, u njemu bi se - naravno - morali naći i svi aktualni izborni gubitnici izgurani s ionako uske "parlamentarne" desničarske margine. Točnije, kada je egzaltirani komentator pozvao na okupljanja "oko jedne ideje bez opterećenja tko je trenutačno na čelu i kome pripada trenutna slava", na političku je scenu pozvao cijelu galeriju otpisanih likova. Bez obzira bila riječ o "doktorima" i Kontiću, Rojsu i Anti Kovačeviću ili pak o marginalnim lokalnim mitingaškim bukačima... Zazivanja nekog novog Pokreta kao nadstranačke desničarske oligarhije stoga prokazuju suštinsko neshvaćanje parlamentarne demokracije, slobodnog izbora, političkih stranaka te kompeticije programa, političara i njihovih ideja. Ujedno riječ je i o tragikomičnom ili čak redikuloznom zagovoru ideja nespojivih s demokratskom procedurom i "izdajnički" nalik negdašnjim vizijama "socijalističkog saveza" kao demokratske patvorine, odnosno "kišobrana pod kojim će se ostvariti pluralizam političkih interesa".

Zanimljivo je da tezu o izbornoj pobjedi žestoke desnice zagovaraju i neki viđeni protagonisti s "ljevice". Ako se, recimo, povišen ton iz redova SDP-a, HNS-i i IDS-a te katastrofične vizije Hrvatske s HDZ-om na koalicijskom čelu, mogu pripisati logičnoj postizbornoj nervozi, ipak pomalo čude neke "objektivne" i "neovisne" analize. Poput tvrdnje jednoga uglednog sociologa "s lijeva" koji je, pored ostaloga, kazao da je danas - dakle nakon izbora - posve jasno da je ekstremno desničarenje "dobilo krila i da se sada može javno afirmirati više nego do sada". Ako su ekstremnim, žestokim ili radikalnijim desničarima u Hrvatskoj nazivani pašalićevci i merčepovci, bukači HČSP-a, čelnici Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, Anto Kovačević i Kondić, HIP-ovci te negdašnja tvrda ustašoidna struja iz HSP-a, nije li zapravo riječ o pravom popisu izbornih "loosera". A njih su - zna li se da se glasovi "lijevog" i "desnog" izbornog tijela u pravilu ne "pretaču" iz jednoga rezervoara u drugi - marginalizirali i na izborima porazili nitko drugi doli Ivo Sanader i HDZ. Dakle, onaj isti čija je izborna pobjeda nagnala uvaženog sociologa na tezu da će u bliskoj budućnosti - kao u reklami za Red Bull - ekstremni desničari dobiti krila (sic!).

Izbore je dobila - valja u to vjerovati barem prvih stotinjak dana - "reformska" struja HDZ-a. Sukladno tome najveći gubitnici su - pa ma što o tome mislili "tvrdi" i s "lijeva" i s "desna" - ekstremni desničari, ustaški nostalgičari, rigidni "hadezeovci" i notorni "ortaci" zaprljanih prstiju i obraza, špijuni i batinaši...