Predbacivati Mesiću promjenu smjera može zvučati pararevolucionarno, ali za tvrdnju da se HDZ promijenio naprosto su potrebni dokazi

Prilagodba političkome realitetu jest argument, ali tek treba vidjeti hoće li predsjedniku Mesiću biti dovoljan kada se bude raščišćavala moralna odgovornost za bježaniju s bojišta detuđmanizacije. Jer je jasno: poučen neuspjehom projekta koji ga je početkom 2000. iz političke hibernacije katapultirao ravno na Pantovčak, Stipe Mesić odavna već uzmiče na rezervne položaje; a u nas rezervni položaji oduvijek su – HDZ-ovi položaji; ma što pritom taj akronim značio.

Zaboravimo li svojedobni bizarni susret s Pašalićem, počelo je ljetos s Jambom. Dva bivša HDZ-ovca razdragani su se slikali po jahtama, i javnosti ni do danas nije jasno što je Mesić zapravo htio tim druženjem s jednim od najkompromitiranijih u državi. Razlog koji su mediji spekulacijama iznjedrili – da je Mesić, vabeći Metkovca koji premnogo zna, htio predizborno napakostiti HDZ-u – možda i stoji, ali nitko nije odgovorio na logično pitanje: smije li odgovoran predsjednik tako politički šibicariti po rubovima moralno prihvatljivog?

A onda su se približili izbori. Politički maher očito je mnogo prije drugih naslutio što se sprema, pa je odmah krenuo psihološki pripremati naciju: nije isključena koalicija HDZ-a i SDP-a, uporno je poručivao. Možda je Mesićeva namjera bila dobronamjerna: najave te vrste, osim prvotnoga političkog šoka, kriju i poruku kako je politička scena normalizirana pa dopušta i najnevjerojatnije koalicije, jer su, jelte, »glavne političke snage postigle konsenzus o strateškim ciljevima Hrvatske«. HDZ, poručio je tako Stipe Mesić, više nije opskurna udruga koristoljubaca ravnodušnih prema zakonu, nego pročišćena politička stranka proeuropskoga puta. Ali HDZ je odmah požurio odbiti taj dar, pa je Sanader, onako odoka, optužio Račana da ih prisluškuje. Mesić je na to priprijetio odgodom izbora, i to je njegova posljednja suvislija proeuropska intervencija u posljednje vrijeme.

Jer poslije izbora, on tvrdi da HDZ više nije HDZ, pokazujući time da ni Mesić više nije Mesić. »HDZ predvođen Ivom Sanaderom nije onaj HDZ iz kojega sam svojevremeno istupio«, izjavio je predsjednik u ponedjeljak navečer na lokalnoj televiziji usred Sarajeva. Tom je izjavom obuhvaćena sva Mesićeva politička promjena od 23. studenoga naovamo: i tvrdnje kako će sa Sanaderovom vladom surađivati bolje nego s Račanovom; i znakovito postizborno prešućivanje tamnoga nasljeđa devedesetih, uz inzistiranje samo na tome kako je za Hrvatsku sada važan gospodarski napredak; i, na kraju, ta nova poruka javnosti u BiH koja će, moš'te mislit', zasigurno s oduševljenjem prihvatiti tvrdnju da »HDZ više nije HDZ«, i to u času kad Bariša Čolak obnavlja lamentacije zbog navodnoga lošeg ustavnog položaja Hrvata u BiH.

Stvarnu političku jalovost opisanoga predsjedničkog preokreta najbolje je ilustrirala izjava Mesićeva unutarnjopoličkog savjetnika Igora Dekanića, koji je u subotu izveo nečuvenu političku vratolomiju pokušavajući uvjeriti javnost kako se Mesić s HDZ-om predivno razumije: prema 'Vjesniku', Dekanić je ustvrdio kako »između šefa države i HDZ-ove vlade neće biti kohabitacije jer je predsjednik sada nestranačka osoba. Kohabitacija se dogodila u prvoj godini Mesićeva mandata, dok još šef države nije bio nestranački dužnosnik, a na vlasti je bila višestranačka koalicija predvođena SDP-om i HSLS-om«. Ma je li?! Fakat nismo znali: s Račanom Mesić je mukotrpno kohabitirao, sa Sanaderom nikakve kohabitacije neće biti! Lijepo, zanimljivo i politički groteskno, bez sumnje.

Dakako, predbacivati sada Mesiću promjenu političkoga smjera može biti pararevolucionaran posao: predsjednik države mora poštovati izborne rezultate, i o tome nema nikakve sumnje. Ali tvrditi da HDZ više nije HDZ – za to, u najmanju ruku, svi trebamo dokaze. Bivši HDZ-ovac Mesić to bi ponajbolje morao znati. I pritom, brodeći među stijenjem kako samo on to zna, bar zbog pristojnosti paziti na vlastitu vjerodostojnost.