Promjena je pobjeda – to je bila jedna od udarnih parola pred izbore prije četiri godine. Na upravo zaključenim izborima ponovo se dogodila promjena. Prva posttuđmanovska vlast poslana je u opoziciju, na čelo države vraća se Tuđmanova stranka, sada pod odlučnim Sanaderovim vodstvom. Može li se i ovoga puta već sama promjena smatrati pobjedom?

S druge strane, komentirajući rezultate izbora u Hrvatskoj i ponovo propale predsjedničke izbore u Srbiji, Međunarodna krizna skupina nagađa kako je, možda, prisiljavanje nacionalista da preuzmu vlast a time i odgovornost za reforme – jedino rješenje i najbolja osveta. Morat će u reformama biti uspješniji od onih koji su se smatrali reformističkim snagama. Možda takvim špekulacijama svijet samo sam sebe tješi nad nesaniranim Balkanom. Ali fakat je nenacionalistička vlast bila mlaka i oprezna. Sanader pokazuje da bi mogao nastupati kao ledolomac.

Osim toga, promjena je vlasti koristan trening demokracije. Pogotovo u tranzicijskim zemljama, gdje je iskustvo smjenjivosti na čelu države još tanjušno, a svaka vlast, čim se uspne u fotelje, pobahati. S nerazvijenom političkom kulturom i s tradicijom da se funkcija shvaća kao vlasništvo, političke se elite brzo ukvare. Upravo to se dogodilo i u Hrvatskoj. Za dosadašnjom vlašću gotovo nitko ne žali, ona je najviše razočarala svoje birače. U samo četiri godine pokazala je golemu socijalnu neosjetljivost i to joj je na koncu i presudilo.

Nakon njenog grubog izbornog prizemljenja, svakoj novoj vlasti mora biti jasno da birači više nemaju vremena za strpljenje ni razumijevanja za iznevjerena obećanja. Samo se promjenom stranaka i vladajućih ekipa, a nikako apelima, vlast može popravljati. U Poljskoj, primjerice, desnica se i ljevica na svakim izborima smjenjuju i mnogi to za tranzicijske zemlje smatraju dobrim receptom. Hrvatska sada također kao normalnost prihvaća činjenicu da je svaka vlast privremena i smjenjiva. S tim iskustvom valjda će se budući vladari ipak drugačije ponašati.

Da se promjena na neki način može smatrati pobjedom, pokazuje i izborni pomor karizmatskih vođa, starih ekipa i vječnih političara. U Hrvatskoj je ipak na djelu smjena političkih generacija. Svim strankama koje su na izborima bile uspješne, na čelu su mlađi ljudi. HDZ svoj uzlet duguje Sanaderu, koji se politikom ozbiljnije počeo baviti nakon Tuđmanove smrti. Konsolidirao je stranku i učinio je prihvatljivom. HNS-ov se oporavak također veže uz svježu krv u stranačkom vodstvu. Mlada je garda i na čelu još uvijek kontroverznoga, ali prodornoga HSP-a. Na drugoj strani, oni koji se noktima i zubima drže uz liderske pozicije, vlastite su stranke skoro doveli do iščezavanja. Neizbježni Budiša i vječni Tuđmanov ministar Granić – najbolji su primjer. Slijede Račan i Tomčić.

Svaka promjena ne mora, dakle, nositi pobjedu. Ali je stvarna pobjeda bez promjena – nemoguća.