Možda bi bilo pretjerano ustvrditi da je HDZ ostvario Pirovu pobjedu, ali budući premijer Ivo Sanader će mnogo teže vladati nego što se to nakon trećesiječanjskih izbora nudilo Ivici Račanu. Tri su tome razloga: HSS, HSP te oslanjanje na male stranke i manjinske zastupnike. Iako neki odbijanje HSS-a da uđe u Vladu drže novom trgovačkom neprincipijelnošću Zlatka Tomčića, čemu su pridonijele prvotne optimističke izjave dvojice stranačkih čelnika o koaliranju, negativni je rasplet potpuno očekivan, čak i jedini moguć. HSS se našao pred najozbiljnijom dilemom od obnove svoga djelovanja. Da je ta stranka ušla u koaliciju s brojnijom i moćnijom strankom s kojim dijeli isto biračko tijelo, što se na ovim izborima još jednom potvrdilo, HSS bi do idućih izbora bio sveden na folklorni privjesak HDZ-ove vlasti. Drugim riječima, ponovio bi se sindrom koalicije HSLS-a i DC-a. Naime, zašto bi birači glasovali za slabijeg partnera na istome programu?! Potonja odluka učvršćuje i uvjerenje da će ti interesi biti ostvareni. Svemu se tome mora dati i ona moralna dimenzija, jer je najoštrija bitka na terenu, otkuda je i krenula tiha pobuna protiv zagrebačke središnjice, vođena upravo između HSS-a i HDZ-a. Najkraće rečeno, na svim je dosadašnjim izborima Tomčićeva stranka rasla kad je HDZ padao, ali i obratno. Usporedba glasova 3. siječnja i 23. studenoga po općinama i prigradskim naseljima to najjasnije dokazuje.

Zato sada vodstvu HSS-a ostaje nada da će oporbeno razdoblje iskoristiti za temeljitu obnovu svoje vjerodostojnosti. S druge strane, ne odgovora mu ni scenarij po kojem Sanader ne bi uspio sastaviti Vladu, jer bi novi izbori samo ojačali HDZ, a Tomčićeve bi sljedbenike pomeli sa scene, kao i ostale stranke koje su doživjele neuspjeh. Zato je pružanje saborske potpore Sanaderu, barem u prvih stotinu dana, logično opredjeljenje. Ako to naplate i nediranjem nekih projekata za koje se HSS zalaže, Tomčić će se naposljetku hvaliti kako je i profitirao. Oko HSP-a zapravo i nema ništa nejasno. Koliko god se Đapić ljutio što mu međunarodna diplomacija ne vjeruje odviše, to se neće tako lako promijeniti. Naličje te iste priče odnosi se na Sanadera. Ako bi on iz očaja ipak krenuo u koaliranje s HSP-om, šanse za skorašnji ulazak Hrvatske u EU naglo bi se smanjile. Sjećanja na ponašanje pravaša proteklih godina odviše su svježa da bi se toleriralo davanje vlasti tvrdoj desnici, to više što je Đapić i nakon izbora imao neke ispade netolerancije. HSP-u ostaje da još nekoliko godina strpljivo gradi željenu konzervativnu poziciju, posebno pazeći na poteze vezane uz antifašizam i stav prema nacionalnim manjinama.

Sanaderove bi, pak, nevolje s malim strankama i manjinskim zastupnicima mogle biti i veće nego se on uopće i može nadati. Umirovljenička je stranka, primjerice, oduzela glasove SDP-u, pa će njena potpora biti izuzetno skupa, i to u situaciji kad državni proračun neće trpjeti ozbiljnije preraspodjele novca. HSLS i DC će, s druge strane, stalno naglašavati svoje posebnosti, da ih ne pokopaspomenuti sindrom neprepoznatljivosti. Na koncu konca, svaki manjinski zastupnik svoje će potporu konkretizarati ili promjenom statusa svoje manjine, poput unošenje u Ustav Bošnjaka i Slovenaca, ili konkretnim materijalnim povlasticama. Jasno, to se baš i neće svidjeti biračima HDZ-a. Uspije li Sanader sve to amortizirati, formirati respektabilnu Vladu i suočiti se s nebrojenim hrvatskim problemima, doista bi se pokazao velemajstorom. Šanse su mu, doduše, minimalne.