Tko iole cijeni demokraciju i tko još vjeruje u suverenitet svoje države, morao bi pokazati da to ne prihvaća. Tako započinje svoju »Jutarnju propovijed«, redovitu kolumnu u Jutarnjem listu, don Živko Kustić. To što misli Kustić da ne treba prihvatiti je poruka veleposlanika država EU da bi Hrvatskoj bio ugrožen put prema Europi s HSP-om u Vladi. Naravno, jer EU doživljava HSP kao antieuropsku stranku neprihvatljivih političkih opredjeljenja. Don Kustić misli da bi se hrvatski građani jednostavno trebali zgroziti nad takvim nijekanjem naše demokracije i suvereniteta. Autor ima pravo na takav stav. Međutim, ovakav stav dovodi čitatelje u zabludu jer iskazuje istovremeno i nepoznavanje osnovnih principa na kojima je utemeljena EU, a i nepoznavanje moderne demokracije.

Pođimo od pitanja je li poruka veleposlanika EU, koja je ujedno i poruka EU jer kolegij veleposlanika zemalja članica EU istovremeno djeluje i kao glasnogovornik cijele EU, neumjesna? Svakako nije, naprotiv. Tom svojom gestom EU pokazuje da nije nimalo indiferentna prema Hrvatskoj, već da ju tretira s posebnom pažnjom, kao pridruženom članicom EU što ona već jest potpisom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i kao budućim kandidatom za punopravno članstvo u EU. Da EU nije reagirala, tek bi se tada morali zabrinuti jer bi to bio jasan znak da EU uopće ne mari za nas i da joj nije stalo do nas.

A da je EU morala reagirati na mogućnost da HSP postane dio vladajuće koalicije, proistječe iz ideoloških odnosa na kojima je izgrađena EU. Počevši od manifesta iz Ventotena, čiji je autor Altiero Spinelli, pa preko legendarnog sastanka predstavnika antifašističkog pokreta Europe u Genevi 1944., u temelje EU ugrađena su četiri povijesna »NE«, odnosno osuda četiriju političkih ideja koje ova moderna Europa ne prihvaća: nacizam (odnosno fašizam u svim njegovim inačicama), nacionalizam, rasizam i ksenofobiju. Zbog toga je EU i reagirala tako odlučno u slučaju kada se u vladi jedne njezine članice pojavila politička snaga koja je u svojoj retorici isticala neke od ovih neprihvatljivih političkih ideja: pogađate, riječ je o Austriji, Joerg Heideru i njegovim rasističkim i ksenofobičnim stavovima. Energična akcija koju je poduzela EU s prijetnjama bojkota, izolacije i političkih sankcija urodila je kompromisom: Heider nije više u vladi, a oni koji su ostali morali su se odlučno ograditi od ovih četiriju zala, u borbi protiv kojih je i izrasla i razvila se Europska unija. S obzirom na to da se Hrvatska nalazi u predvorju EU, a EU je već nebrojeno puta obznanila kako joj je stalo da Hrvatska što prije uđe u njeno članstvo jer bi to pridonijelo političkoj stabilizaciji i miru na europskom kontinentu, jasno je da joj je stalo da u Vladu ne uđe takva politička snaga, koja je sve do jučer isticala vrijednosti koje su u koliziji s antifašističkim, antinacionalističkim, antirasističkim i antiksenofobijskim opredjeljenjem EU.

A što se tiče suvereniteta, EU je politička zajednica sui generis koja se temelji na prijenosu suvereniteta i kompetencija koje inače pripadaju u klasični korpus nacionalnog suvereniteta, na jednu novu tvorbu koja nije »naddržava«, kako to kaže Kustić. Mogli bismo reći da su članice EU, koje delegiraju jedan dio suvereniteta, zapravo zemlje dobrovoljno »ograničenog suvereniteta«. Temeljni princip EU je dobrovoljno udruživanje, ali na temelju prihvaćanja univerzalne doktrine o ljudskim pravima. A univerzalna doktrina o ljudskim pravima, utjelovljena u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i dodatnim protokolima, predviđa da EU mora intervenirati u slučajevima kada se u jednoj njezinoj članici krše ljudska prava.

U modernom svijetu doktrina suvereniteta i nemiješanja spadaju u vrijednosti koje su obilježile jednu značajnu epohu – od pojava Wilsonovske Europe narodnog samoodređenja do kolapsa komunističkog svijeta, koji je inzistirao upravo na primjeni doktrine suvereniteta i nemiješanja u unutarnje stvari da bi se mogao obraniti od primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, usvojene 1948. u skupštini UN-a. U posthladnoratovskom svijetu države teže uspostavljanju jednog drugog sustava vrijednosti, u kojem dominiraju procesi interakcije, suradnje, integracije, vladavine ljudskih prava, unapređenja demokracije i međunarodnih institucija radi koordinacije kolektivnih odgovara na globalne probleme. Hrvatska je na putu u tu Europu, a HSP u Vladi bi joj samo odmogao, što bi morao i sam Živko Kustić priznati.