Vanjska politika Hrvatske neće se mijenjati, a moguće je samo to da nova vlada na unutarnjopolitičkom planu postavi nove prioritete, izjavio je jučer u Sarajevu hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Zaista, kakvu će politiku voditi Sanaderova vlada?

Prerano je prognozirati, ali neke se zanimljive činjenice već mogu konstatirati. Franjo Tuđman mora da se prevrće u grobu, kad vidi kakve poteze povlači njegov nasljednik. Novi šef stranke umirovljenicima jamči povrat onoga što im je HDZ svojedobno oteo, manjinama nudi ono što im je Tuđman uzimao. Doduše, i Tuđman je imao svoga ministra Srbina, istodobno dok su po hrvatskim gradovima vršene egzekucije srpskih civila i pod ruku s Miloševićem provodilo se takozvano humano preseljenje stanovništva. Ali Sanader je i u predizborju pozvao Srbe da se vrate. Bošnjacima je obećao vraćanje u Ustav, odakle ih je HDZ svojedobno izbacio. Talijanskoj manjini – proširenje u Istri priznatih prava na Rijeku i Kvarner s otocima. To znači da bi i u tim područjima talijanski bio ravnopravan s hrvatskim. Tuđmanova je politika upravo zbog dvojezičnosti Istru smatrala nacionalno nedovoljno pouzdanom, čak je provodila projekte njena »pohrvaćenja«.

Veliko je pitanje koliko je Sanaderov mekan odnos prema manjinama sukladan raspoloženju njegova biračkog tijela. Ali on zna da je pobjednik, da HDZ vraća na vlast i da si konto tih zasluga može dopustiti i neke, svojim sljednicima disonantne stvari. Sada je vrijeme za poteze koji u njegovoj stranačkoj bazi i među biračima ne mogu biti popularni. Slično vrijedi i za odnos s Haškim sudom te za ispunjenje drugih uvjeta koje Bruxelles postavlja Hrvatskoj.

Iako je prva HDZ-ova dama neki dan neoprezno izletjela s tipično tuđmanovskim tumačenjem odnosa prema Bosni i Hercegovini (Hrvatska nije prema BiH vodila agresivnu politiku, bla bla, saborska deklaracija o Domovinskom ratu sveobavezujući je dokument, bla bla...), može se očekivati da će Sanader praktično revidirati i Tuđmanovu bosansku politiku. U tom bi pogledu, kao i u ukupnom odnosu prema susjedima, mogao biti odrešitiji od dosadašnje vlasti, jer njegovo domoljublje nitko neće dovoditi u pitanje. Novi je premijer pravi čovjek da Bosni i Hercegovini uputi ispriku. Kad je to Račan već odbio učiniti. Takva bi poruka snažno odjeknula i na utjecajnim svjetskim adresama.

Ali ono što od Sanadera nikako ne treba očekivati, to je obračun s HDZ-ovim privatizacijskim kriminalom. Takve nade on nikada nije ni davao, od nove vlasti nitko to i ne traži. Bilo je to udarno obećanje trećesiječanjske ekipe, od kojega, kako je čak i Račan izričito priznao, baš ništa nije ostvareno. Čini se da se Hrvatska s tim definitivno pomirila. Govori to ishod izbora i HDZ-ova pobjeda. Što je oteto – može biti prokleto, ali nikada neće biti vraćeno. Sanader, doduše, govori o ispravljanju nepravdi, ali to su one mini dometa. Porodiljama će, možda, jednom povećati naknade, studentima vratiti doplatke, a invalidu Bešteku protezu. Ali majku svih hrvatskih nepravdi – privatizacijsku otimačinu, neće dirati. Svoja obećanja o poštenoj vlasti okrenuo je prema budućnosti. Po prilici: što je bilo – bilo je, odsad ćemo bez lopovluka. U HDZ-u su složili neki svoj etički kodeks po kojem će se njihovi ljudi, navodno, morati ponašati. Možda će to čak i funkcionirati. Ali je pitanje može li se Hrvatska zaista pomiriti s tim da u njene temelje zauvijek ostaje uzidana velika pljačka naroda.