Sanader je stvorio dovoljno prostora za otprilike godinu dana relativno mirnog vladanja. A već je dokazao da u godinu dana može mnogo toga politički presložiti u svoju korist. No, ozbiljnog preslagivanja moraju se latiti i Tomčić, i Račan, i liberali, i narodnjaci, a i Đapić mora pripaziti što mu se događa iza leđa

Ivo Sanader osigurao je mandat za sastavljanje vlade. Podrška koju je skupio je dojmljiva - 87 od 152 glasa. Ali je skupljena iz izvora koji su do sada rado mijenjali smjer. To, naravno, ne znači da Sanader svoju vladu neće moći održati dulje od proljeća, kada se očekuje ocjena hrvatske kandidature za EU. Sigurno je samo da mu neće biti lako osigurati saborsku podršku na dulje staze.

HSS se u svojim političkim vezama posljednjih godina ponaša kao djevojka koja mladiću kaže »da, ali pazi da ostanem nevina«. No, kao što je u vicu ruglu izvrgnuta djevojka, prije ili kasnije zbog takvoga glumatanja kažnjeni bivaju i političari. Tomčićev HSS je kažnjen s gotovo prepolovljenim sudjelovanjem u sljedećem saborskom sazivu. No, to Tomčiću nije bila dovoljna opomena. Pa i dalje pokušava sjediti na dvije stolice. Prije je u vlasti glumio oporbu, a sada je naumio iz oporbe utjecati na vlast. Ista politika, drugo pakovanje.

Što je Tomčić dobio tihom podrškom vlasti? U kuloarima se spominje stotinjak za stranku i njezine kadrove spašenih utjecajnih fotelja po ministarstvima, državnim i paradržavnim institucijama te poduzećima u vlasništvu države. To može, ali i ne mora biti točno ili dugoročno. U svakom slučaju, za oporavak uzdrmane stranke to i nije loše jer je jako važno da joj se kadrovi ne raspu razočarani gubitkom sigurne egzistencije. No, koliko dugo to može trajati? Najdulje do sljedećih izbora. Ta idila na pozicijsko-opozicijskom dvosjedu može, doduše, potrajati i dulje ako se HSS na sljedećim izborima probije u Sabor s ozbiljnijim brojem zastupnika. No, čime Tomčić može privući birače? Na ovim se izborima politika sjedenja na dva stolca pokazala fatalno neprivlačnom. Birači su se priklonili onima koji su mnogo jasnije govorili što i s kime žele nakon izbora, a ne imaginarnom »jezičcu na vagi«.

No, Sanader s HSS-om zasad ne može računati kao sa sigurnim partnerom na duže staze, ma koliko to Tomčić i neki dalmatinski HSS-ovci željeli, i zato što Tomčić više nije tako neupitni gazda stranke kao donedavno. Dio vodstva stanke je nesklon HDZ-u jer ne vjeruje u njegovu transformaciju ili se boji utapanja u desnom centru pod naletom oporavljenog HDZ-a, boje se sudbine HSLS-a i DC-a. Neki se, pak, boje razvrgavanja lokalnih koalicija sa strankama lijevog centra jer bi to značilo da će oni ostati bez fotelja, a Tomčiću bliski kadrovi iz vrha stranke bi one na državnoj razini sačuvali u dogovoru s HDZ-om. Sve njih Tomčić više ne može efikasno smirivati argumentima da njegova politika »dva stolca« donosi plodove jer se na ovim izborima pokazala lošom po stranku.

Za razliku od Tomčića, Đapić svoj HSP i glasove u Saboru dobro kontrolira s iznimkom Letice koji rado mijenja tabore, a ima najava i da Đapiću radi o glavi. No, Sanaderu je stalo do mišljenja Europe, a njoj se HSP ne sviđa. Ne želi ga u svom društvu kao dio vlasti. Točka. HSLS i DC, pak, sa samo tri zastupnika ne mogu biti čvrsti oslonac vladi. Zato je Sanader i potrošio toliko energije na privlačenje manjinskih zastupnika i umirovljenika. Čak i Ive Lončara za kojeg zna da ga ne može dugo kontrolirati. Manjincima i umirovljenicima je Sanader obećao mnogo. Ali ne baš odmah. Dakle, stvorio je dovoljno manevarskog prostora za, barem, godinu dana relativno mirnog vladanja. A već je dokazao da u godinu dana može mnogo toga politički presložiti u svoju korist.

No, sljedeća će godina sigurno biti zanimljiva i u strankama koje su već jasno rekle da namjeravaju biti prava oporba. SDP i Račan moraju dobro proučiti razloge izbornog pada, što bi moglo dovesti i do zanimljivih kadrovskih preslagivanja iako Račanova smjena nije za očekivati. HNS, pak, tek mora dokazati da postaje ozbiljna stranka, što znači da mora ozbiljnije poraditi na širenju stranačke infrastrukture na cijelu zemlju. Ovi su izbori pokazali da je desetak zastupnika otprilike limit koji mogu dosegnuti stranke koje svoj rejting temelje ponajviše na Markovu trgu, zagrebačkoj središnjici i imidžu dva-tri čelnika.

Na liberalnom krilu opozicije Banac i Radoš trebaju nešto hitno poduzeti, baš kao i buduće vođe pozicijskoga HSLS-a. Tri liberalne strančice nisu nikome od koristi i liberalnim će vođama samo okrupnjavanje uz žestoki rad na terenskoj infrastrukturi pružiti kakvu-takvu šansu da prežive i sljedeće izbore. A vremena nema puno jer su prijevremeni izbori za godinu ili dvije mogućnost s kojom valja ozbiljno računati. Više nema vremena za političke poteze tipa »da, ali pazi da ostanem nevina«, sjedenje na dva stolca i odašiljanje poruka koje ne pomažu jasnom profiliranju stranke i odabiru glasačkih skupina kojima se stranka obraća.