Da će Stjepan Mesić kao predsjednik Republike jednoga dana dati mandat predsjednika Vlade Ivi Sanaderu, to je još prije pet-šest godina sličilo na "čudo neviđeno". Jer, niti su se Mesiću davale neke šanse da bi mogao postati predsjednikom Hrvatske, niti Sanaderu da bi mogao postati predsjednik Hrvatske demokratske zajednice. Dok su još zajedno bili u toj stranci, njihove su političke akcije za današnje položaje bile jednake mogućnosti da na lotu dobijete glavni zgoditak. Nakon njihova službenog susreta na Pantovčaku moglo bi se reći da je hrvatska politika galaksija ne samo "jednakih šansi", nego također "velikih šansi" i zvjezdanih uzleta. Vrijedi li to i za Sanaderovu Vladu?

U kratkoj povijesti našeg višestranačja Vlada Ive Sanadera je prva manjinska vlada. Sve dosadašnje mogle su sa svojom većinom vladati kako im se prohtije. Kako za vrijeme svevlasti HDZ-a gotovo isto i za koalicije. Za vrijeme HDZ-ove vlasti Sabor je zbog potpune glasačke premoći te stranke najčešće funkcionirao kao glasački stroj, koji je radio rutinski, paleći se i gaseći bez greške. Kada bi ljutiti i ogorčeni oporbeni zastupnici bili nadglasani i nešto gunđali, sjećamo se Ivana Milasa, koji bi im obično manirom onog "koji je živio u demokraciji", znao dobaciti: "E pa gospodo, to je demokracija!". Slično se događalo i za koalicijske vladavine, samo što SDP nije imao Milasa. I tada je Sabor bio podvrgnut "teroru većine". Što se koalicijskim šefovima prohtjelo to je u Saboru izglasano.

Manjinska Vlada neće moći računati na saborsku lagodu i blagodat većine. To jest novost, ali ne mora sama po sebi biti i loša novost. Jer do sada je u Saboru, upravo zbog postojanja "glasačke mašinerije", prolazilo sve i sva, što god je bio "ćeif" vladi saborske većine. Prijedloge zakonskih odluka i zakona bilo je često dovoljno samo "staviti na dnevni red" pa da rutinskim brojanjem glasova budu i ozakonjeni. Sada toga neće biti. Napokon će se predlagači i podupiratelji nekog prijedloga trebati i oznojiti da obrane njegovu svrhovitost i opoziciju uvjere da bi imalo smisla da ga i ona podrži. Za stranku s najviše mandata manjinska vlada vjerojatno i nije prevelika sreća, no za druge bi to moglo biti i dobro. Jer da nije bilo saborskog nadglasavanja, stranačke stege, pa i licemjerja, možda ne bi ni bilo doneseno toliko problematičnih odluka, loših uredbi i čudnovatih zakona.

Stranačke discipline, toga "željeznog zakona" hrvatske politike, sigurno neće nestati ni u ovom saborskom sazivu. No, možda se ipak nešto olabavi. Ali sudeći po našim političkim mentalitetima, po našoj političkoj zagriženosti i po veličini naših inata, ne treba biti nerealan. Možda se tek nadati da se više neće toliko širiti zastupničko dvoličnjaštvo - kada bi zastupnici po saborskim kuloarima brundali, galamili i psovali protiv nekog prijedloga, a onda došli u sabornicu i digli ruku za taj isti prijedlog! Obično bi na čuđenje zašto su to učinili sve svalili na stranačku stegu. Tako je ta svemoćna stranačka stega postala univerzalno opravdanje, pa i za lošu savjest.

Naravno da stranke nisu anarhistički klubovi, no svakome tko drži do vlastita mišljenja i savjesti ne može biti jasno da netko može toliko zatajiti sebe i javno se prikloniti nečemu čemu se intimno protivi! Pa to još i hvaliti!?! Bude li ta manira i dalje saborski običaj, onda ne samo Sanaderova nego i bilo čija manjinska vlada neće imati nikakve šanse. Ova će Vlada ne samo testirati svoju sposobnost i moć, nego i volju saborskih zastupnika ne samo da korigiraju Vladu već i da misle svojom, a ne samo stranačkom glavom. Do sada je uvijek bilo važnije što misli "kolektivna glava", nego Ivan, Ljubica i Mato.

Nastavi li se ta dosadašnja "škola mišljenja", onda će manjinska Vlada Ive Sanadera vjerojatno "orati more".