Watkins je Blaškića, kojeg je za svoga 'promatračkog' mandata u BiH često susretao, na raspravi o nova 73 dokaza obrane opisao kao profesionalnog vojnika koji se »distancirao od politike« i nije pokazivao netrpeljivost prema muslimanskoj strani. Iz svojih kontakata sa zapovjednicima Armije BiH Watkins, koji je 1993. godine bio voditelj koordinacijskog centra Promatračke misije Europske zajednice u Travniku, također je čuo kako su oni pravili razliku između Blaškića s jedne strane i političkih vođa bosanskih Hrvata s druge, čija su stajališta opisivali kao »ekstremnija«. »Oni ga nikada nisu optuživali ni za kakve ratne zločine. S druge strane, (bivšeg potpredsjednika Hrvatske Republike Herceg Bosne) Darija Kordića često su povezivali s ratnim zločinima«, rekao je Watkins.

On je posvjedočio da su europski promatrači došli do zaključka da su »Jokeri«, jedinica vojne policije HVO-a odgovorna za zločine u Ahmićima, bili pod Kordićevom kontrolom, kao i da je Kordić bio nadređen Blaškiću te mu je mogao naređivati. Sugestiju tužiteljstva da su Blaškić i Kordić bili »lice i naličje iste kovanice« Watkins je odbacio kao pogrešno tumačenje njihova odnosa. Watkins je kazao je kako je bivši zapovjednik Operativne zone »na papiru« bio zapovjednik svih podređenih postrojbi u svojoj zoni, ali u praksi, zbog izoliranosti te drugih okolnosti, nije imao stvarnu kontrolu nad svim zapovjednicima. Zbog izoliranosti dijelova Operativne zone i otežane komunikacije Blaškića s podređenima pojavile su se »individualne vođe« u pojednim džepovima, koji su svoju moć, među ostalim, gradili i na kontroli crnog tržišta, rekao je svjedok. Na pitanje odvjetnika Rusella Haymana kazao je kako je takav slučaj bio zapovjednik kiseljačkog područja Ivica Rajić, nad kojim Blaškić nije imao stvarnu kontrolu, a koji je kontrolirao crno tržište u Kiseljaku. Watkins je i opisao slučaj blokiranja evakuacije ranjenika iz Travnika sredinom 1993. u kojem su mu pripadnici HVO-a kazali kako ne priznaju zapovijed Blaškića da se konvoj s ranjenicima propusti. Tužiteljstvo je u protuispitivanju tvrdnjama svjedoka o izoliranosti Blaškića suprotstavilo nekoliko njegovih naredbi upućenih jedinicama u Kiseljaku koje pokazuju da je komunikacija postojala.

Na pitanje tužitelja je li mu poznato da je Blaškić ikada kaznio ijednog vojnika, Watkins je odgovorio kako ga je bivši zapovjednik Operative zone izvijestio da će u jednom slučaju napada na pripadnike međunarodnih snaga pokrenuti disciplinski postupak, ali nije znao je li on i doveden do kraja. Obrana je zatražila da se u transkript rasprave uvede da Watkinsonova potpisana izjava, dana haškim istražiteljima 1996. godine, nije nikad dostavljena Blaškićevoj obrani unatoč obvezi tužiteljstva da preda sve oslobađajuće materijale. Watkins je svjedočio na suđenju »Kordić-Čerkez«.

Rasprava je nastavljena izvođenjem novog svjedoka obrane na zatvorenoj sjednici kojeg je obrana opisala kao »ključnog«. Prvostupanjsko vijeće Blaškića je 3. ožujka 2000. proglasilo krivim i osudilo na 45 godina zatvora za ratne zločine počinjene u Lašvanskoj dolini od polovice 1992. do 1994., od kojih je najteži pokolj muslimana u selu Ahmići u travnju 1993. godine. (Hina)