Hrvatske banke, pretežito u vlasništvu inozemnoga kapitala (više od 90 posto), ostvarit će ove godine dobit (prije oporezivanja) predvidivo u iznosu od oko 2,6 milijardi kuna; uvoznici i vanjski posrednici pak dobit u vrijednosti od oko 10 milijardi kuna; inozemni vjerovnici povući će na cijeni kapitala ko 1,5 milijardi kuna (u idućoj godini oko 5,5 milijardi). Zahvaljujući potrošnji inozemnih roba na hrvatskom tržištu, u inozemstvu je, poglavito u Europi, zaposleno oko 200 tisuća radnika. Istodobno, hrvatske su gospodarske efektive u odnosu na inozemna tržišta mizerne i ostvaruju se s gubicima, dok se turizam i promet pretvaraju sve više u platnobilančno deficitarne sektore, razumljivo zbog izostanka domaće proizvodnje i inozemnog dužničkog opterećenja. Riječju, samo financijski dobici inozemnih sektora iznose preko 10 milijardi kuna, što čini oko 6 posto domaćeg bruto proizvoda, dakle kreće se opsegom iznad godišnje vrijednosti njegova rasta.

Prosljeđuje, kako zarade na našem tržištu generirane inozemnim robama i kapitalom, odnose ne samo našu cjelovitu povećanu novostvorenu vrijednost, već i tzv. gospodarsku supstanciju koju su stvorile prethodne generacije i koju nam je u planetarnoj raspodjeli dao dragi Bog. Kada pak za te vrijednosti vezanu količinu interesa suočimo sa svijetom ideja, politike i poslovanja, onda nam postaju jasni interesi i "skrbnici" koji bdiju nad našim dobrom i našim sudbinama. Što nam ti isti humanisti, demokrati i istinoljubci svih ovih dugih godina poručuju? Sažeto, oni nas uvjeravaju kako smo na dobrom putu, čiji su smjerokazi sadržani u stabilizaciji i reformama. Također, oni nas očinski upozoravaju kako smo skupi i kako živimo iznad mogućnosti, pa tako i ne možemo biti konkurentni, što je naš najveći problem, budući da zbog toga nemamo pristup njihovim tržištima. Jedina je naša perspektiva u obaranju životnog standarda, kako bi se uštedjelo na troškovima, daljnjem otvaranju tržišta i liberalizaciji, s nadom dolaska inozemnog kapitala.

Usporedno s tim iluzijama rastu hrvatska gospodarska ograničenja, poglavito na područjima zapošljavanja i inozemnog duga. Naime, Hrvatska se na pragu 2004. godine suočava s dvostrukom gospodarskom omčom: s jedne strane nije više u stanju podnositi eksploziju inozemnog duga što kao posljedicu donosi promjene u trendu stope rasta na niže (negdje 2-3%), što opet ponovno otvara ekspanziju nezaposleosti s brojnim pratećim posljedicama, od deficta proračuna do unutarnje nelikvidnosti. S druge strane, Hrvatska nije u stanju više ponijeti endemsku nezaposlenost koja tjera u svijet mlade , a starije stanovništvo uvodi u ubožnice. Što nam u nastalim okolnostima nude naši skrbnici i mentori? Ništa!? Oni to drže našom stvari i ne bi se "šteli mešati". Ali, kad se u uvjetima takve kocepcijske impotencije pojavi čak i neka barem i kržljava ideja koja pledira u pravcu promjena, nastaje erupcija objeda, prezira, pa i pretnji.

Ako se, sukladno tome, primjerice, ponudi rast zaposlenosti kao pravac proboja iz okružja, odmah mu se predoči gospodarski rast s optimumom od 3 posto, što ideju zapošljavanja potpuno diskvalificira. Ili, kada se istakne ideja "integralno vođenog gospodarstva" koja predstavlja uvjet razvijenog informatičkog društva, po kojoj funkcioniraju danas sva razvijena gospodarstva i za koju je G. Stigler dobio Nobelovu nagradu, onda se ideja proglasi suludom, a neki ju (Novi list) proglašavaju uvodom u integralnu stranku (jedna ideja, jedan vođa, jedna stranka). U napisu tog lista (3.12. o.g.) tako autorica A. Dragojević ističe kako, HSP i "integralno gospodarstvo" (gdje je ispušteno namjerno ono "vođeno") Europa niti u ludilu ne bi prihvatila.

Neprijeporno strah od promjena velik je, ali i želja za njima počinje tresti Hrvatsku. Čini se, kako se golemi krug zainteresiranih za održanje statusa quo, od političara, duhovnih i idejnih analitičara pa do sitnih slugana i pripuza, sve više uznemiruje. Jer, stvorene su močne potrošačke navike i prestižne društevene pozicije za oko stotinu tisuća ljudi čija savjest ne poznaje pravdu i jednakost, a klanja sa zlatnom teletu u bilo kojem obliku i neovisno od njegove provenijencije. Naravno, jednostavno je u tom krugu interesno povezanih lobista diskvalificirati "slobodoumnike" i slobodne strijelce, za što je očito dovoljan jedan novinar, "neovisni" ekonomski i ini stručnjak ili banket-financijer, međutim to isto ne vrijedi kada o problemu počinju raspravljati hrvatski gospodarstvenici koji sve javnije shvaćaju kako se i njima priprema eutanazija preko različitih "savjetnika" i "savjeta", "udruga i udruženja" pa do paradnih medijskih poteza i različitih trgovaca demokracijom.