Politički su krugovi nezadovoljni odlukom Hrvatskog helsinškog odbora da nagradu Miko Tripalo, koja ide političarima i državnim dužnosnicima, ove godine prvi put ne dodijeli. Ali su je svojim istupima uz Međunarodni dan ljudskih prava sasvim potvrdili. Tako je Vlada Deseti prosinca obilježila pozivom aktivistima da intenziviraju svoje napore. A disidenti iz vremena Jugoslavije, obilježavajući godišnjicu jedne svoje akcije, pokazali da se pod krinkom boraca za ljudska prava mogu kriti i njihovi protivnici. Hrvatskoj vladi i ukupnoj javnosti trebalo bi, povodom Dana ljudskih prava, zapravo postaviti samo jedno pitanje: sjećate li se Milana Levara? Levar je bio branitelj Hrvatske, ali se sa zločinima počinjenim u ime Hrvatske nije mirio. Bio je njihov prokazivač i svoju je hrabrost platio glavom. Država ga je kao potencijalnog haškog svjedoka morala čuvati, znalo se da mu spremaju bombu, ali ništa nije poduzela. Njegove ubojice nisu otkrivene. Ivica Rožić, koji je navodno razmještao eksplozivne naprave po Lici i koji se teretio za smrt više srpskih povratnika, nedavno je oslobođen, jer njegovu optužnicu kao da je pripremala njegova obrana. Otkako je na slobodi, kad prolazi mimo Levarove kuće, žalosnoj se obitelji smije u lice.

Država za Levarovu ženu i dijete ništa nije napravila, skoro su izbačeni iz stana, ostali su živjeti u neprijateljskom Gospiću, nezaštićeni i nezbrinuti. Slikali su se, doduše, neki političari, sjećamo se predsjednika Mesića, s malim Leonom, padala su obećanja od kojih ništa nije ispunjeno. Premijer Račan obećao je pokloniti računalo, ali – ništa. Četiri su kompića donirana školi u koju ide HIV-pozitivna Ela, ali za Leona, koji je u svojoj sredini još strašnije izoliran, nije doteklo. Primjer Levarovih nije usamljen. Hrvatska vlast i javnost na isti su način odignorirale još neke velike žrtve ugrožavanja ljudskih prava.

Umjesto konkretnih poteza, kojima bi pokazala da joj je zaista stalo do ljudskih prava i njihove zaštite, Vlada se povodom Desetog prosinca javnosti obratila nemuštim saopćenjem. Iz tog suhog, nezainteresiranog i birokratiziranog odrađivanja Dana ljudskih prava zapravo progovara isti mentalitet koji se iskazao i u slučaju Levar – državne se obaveze zaboravljaju, ljudska solidarnost izostaje. Tako Vlada konstatira da obilježavanje Dana ljudskih prava »poziva na promišljanja o stvarnosti suvremenog svijeta u kojem proces globalizacije čini vidljivijima njegove nesavršenosti«. I tako dalje, truć truć, bla bla...

Ne, Dan ljudskih prava poziv je na njihovu efikasniju zaštitu. Pogotovo je to poziv onima koji imaju vlast i državnom su funkcijom obvezani da ih štite. Umjesto neke ozbiljne geste, kojom bi, makar i na simboličkoj ravni, pokazala da shvaća važnost teme – zaštita ljudskih prava danas je jedna od najvažnijih funkcija svake svrhovite državne zajednice – Vlada je, onako prigodno, deklarativno i sasvim irelevantno, pozvala cijelo društvo da se uključi i još je istakla kako bi i u tome htjela postati »primjer čitavoj međunarodnoj zajednici«. Ma, bravo!

Još se gore ponijela skupina, koja je pod saborskim krovom evocirala uspomene na svoj javni prosvjed, otprije petnaest godina usred Zagreba, protiv kršenja ljudskih prava od strane tadašnje socijalističke države. Uspjeli su pokazati samo to da je i nekim takozvanim borcima za ljudska prava demokracija strana, pa je Dan ljudskih prava obilježen ružnim ispadima, iskazivanjem netolerantnosti, nizom političkih psovki i uvreda. To je stvarnost Hrvatske.