Pomno sam pratio Sanaderov nastup, a nakon što mu je Predsjednik (ex HDZ) povjerio mandat. Dobro je što će se smanjiti broj ministarstava, a još bolje da će, ako nas ne preveslaju, početi i s kresanjem državne uprave (čitaj: birokracije), kako bi smanjili potrošnju, a što bi omogućilo, među ostalim, i smanjivanje PDV-a. Valja pozdraviti i najavu da će dva ključna projekta bivše vlasti, a koja su se pokazala dobrima, kako je to i sam Sanader priznao — autocesta i POS — nastaviti po starome. Izjava da se neće micati stručnjake s njihovih mjesta, jer je Hrvatska premala da bi svaka politička garnitura raspolagala stručnim kadrom, odlično je zazvučala.

Budući je premijer vozio sigurno, sve dok iz zavoja nije naišla Carla del Ponte, u čijem je portapaku pet novih optužnica. Onda je počelo meškoljenje, crvenilo je lagano nahrupilo u obraze: glp, hm, da, ovo — ono ..., teško mu je bilo prevaliti preko usta da će Gotovinu uhititi, pa je kazao: — Ostvarit ćemo punu suradnju sa sudom u Haagu. I na to je Račan mislio kad je nekidan sav nasmiješen konstatirao da je jedno biti odlučan u oporbi, a drugo na vlasti. Ponovno poručujem Sanaderu: — Čim što od Vlade Haag zatraži — odmah izvršite! Što se bude više otezalo, samo će ispasti gore. S HAAGOM NEMA IGRE, I GO - TO - VO(VINA)!

Golem je raspon očekivanja od novog mandatara hrvatske vlade. S jedne su strane oni njegovi glasači koji se, poput članova redakcije Glasa Koncila, nadaju da će dosadašnjoj koaliciji biti očita takva lekcija u vladanju zemljom, da "komunisti" u Hrvatskoj više nikada neće ni blizu vlasti. S druge su oni u Europi koji Sanaderu neće oprostiti ni onoliko nacionalizma koliko je sebi smio dopustiti Račan. Trokut zatvaraju veliki (financijski) pritisci od strane svih u Saboru od kojih mora tražiti podršku za svoju, faktički manjinsku vladu. Što je u tim okolnostima realno očekivati od nove vlade?

Kao vlastite prioritete Sanader je istaknuo viši standard, tj. porast kupovne moći građana, ulazak u EU i NATO te rješavanje otvorenih pitanja sa susjedima. Uz ovoliku zaduženost i stopu nezaposlenosti standard može rasti samo ubrzanjem razvoja — više stranoga kapitala i više domaćih poduzetnika. A ulazak u Europu u željenom roku ovisi o politici na koju se pristaše HDZ-a tek mora nagovoriti: regionalna suradnja, Haag… Nisu li to idealni uvjeti za porast ucjena svih vrsta od naših susjeda, osobito onih najdražih? Kako god se okrene, izniman bi uspjeh bio da Sanaderova vlada napravi koliko i Račanova.

To kažem bez ironije. Jer HDZ je najjača hrvatska politička grupacija, i dok ne preraste u normalnu političku stranku koja poštuje sva demokratska pravila igre, Hrvatska ne može postati stabilna zemlja. U oporbi se HDZ preobraziti ne može! Za to nije dovoljna politička čistka vlastitih redova, traži se rast stranke demokratskim obnašanjem vlasti. Riječju, treba se nadati da će Sanader dovršiti normalizaciju HDZ-a i ukloniti strah od unutarnjih sukoba. To je glavni kriterij za ocjenu Sanaderova budućega rada, a bilanca njegove vlade u tom bi slučaju bila pozitivna i uz manje razvojne rezultate od Račanovih.