Petorka je otišla u povijest, no jedan od političara koji je baš na rezultatima trećesiječanjskih izbora gradio svoju blistavu karijeru ne samo da je ostao neokrznut, nego je i pojačao svoje izglede za novi mandat. Riječ je, dakako, o Stipi Mesiću, koji je tijekom primopredaje vlasti pokazao da mu uopće nije bitno sjede li u Banskim dvorima lijevi ili desni, liberali ili konzervativci. Mesić je još tijekom predizborne kampanje uporno objašnjavao kako će on ocijeniti tko je zapravo pobijedio. Nije presudno tko pojedinačno ima najviše zastupnika, ustvrdio je, da bi prije par dana lakonski izjavio kako broj potpisa i nije presudan da bi Ivi Sanaderu dao premijerski mandat. Čemu sitničariti, važna je ukupna potpora novoj Vladi! Mesić je brzo shvatio, rastuživši time ponajprije svoje stranačke prijatelje iz HNS-a, da je balans vlasti ono najbolje što se može dogoditi aktualnom stanaru Predsjedničkih dvora. Poznata je, naime, sklonost biračkog tijela, poučenog iskustvom iz devedesetih godina, da jednoj političkoj stranci ili koaliciji ne omogući stjecanje svih poluga vlasti. Posljedica je takva razmišljanja bio i rezultat predsjedničkih izbora 2000., kad je Mesić kao autsajder glatko pobijedio Budišu, koji je uspio izgubiti unaprijed dobivenu bitku. Mesić će u novim okolnostima igrati na kartu "kontrole" HDZ-ovske vlasti, iako za to u pravome smislu nema ovlasti, upozoravajući na eventualne odluke, zakonska rješenja ili imenovanja koja neće nailaziti na odobravanje šire javnosti.

Hrvatski će Predsjednik, drugim riječima, maksimalno koristiti mogućnost arbitriranja u političkom životu, a da istodobno uopće neće snositi odgovornost za ono što čini. Za predsjednika Mesićeva psihološkog i političkog profila to je idealna pozicija. Može je ugroziti samo eventualni pokušaj novih ministara obrane i vanjskih poslova da krenu u krupne rezove i kadrovske "čistke" u tim resorima, što bi bilo u suprotnosti s politikom Pantovčaka. Tada bi Mesić nužno morao zaigrati na kartu zaštite "progonjenih" generala ili diplomata, što bi dovelo do ozbiljnijih sukoba. No, i u toj bi varijanti naglo narastali Mesićevi izgledi da osvoji novi mandat.

S druge strane, Sanaderova izjava da će s Predsjednikom surađivati bolje i skladnije nego Raačan i koalicija ne treba shvatiti samo kao izraz uobičajene kurtoazije i demagogije. Činjenica je da će HDZ-ovih samo 76 obvezujućih saborskih potpisa na političkoj pozornici graditi novu kulturu demokratskog dijaloga, što bi možda bio najveći dobitak ovih izbora, pa će budući premijer na taj način usklađivati poslove i s Predsjedničkim dvorima. Nije manje važno ni to da Mesića i Sanadera povezuje i slična prošlost unutar HDZ-a. Obojica su, naime, bili na udaru radikalnih stranačkih klanova, dobrim dijelom čak i istih osoba, s tim da je Mesićev izlaz bilo frakcionaško odvajanje u danas marginalni HND. Sanader je, pak, nekako "pregrmio" napade i intrige, dočekao svojih pet minuta i onda doslovno pomeo one koji su tu stranku pretvarali u privilegiranu "firmu" u kojoj će bez skrupula ostvarivati svoje osobne i regionalne interese.