Moje saučešće, iskreno je poručio premijer na odlasku Ivica Račan svome nasljedniku Ivi Sanaderu koji mora sastaviti Vladu i podijeliti ministarstva, te u »koaliciji svih koalicija« osigurati njezinu parlamentarnu stabilnost.

Da se radi o Sizifovom poslu, iskusio je na svojoj koži i danas opušteni Račan. Jer, niti Sanaderu neće biti lako zadovoljiti sve interese, cjenkanja i ucjene, pritiske »odozdo«, od onih koji su ga izabrali, »odozgo«, od naših inozemnih vjerovnika, te »sa strane«, od svakoga tko stigne. Račanu je danas jasno da su ga glave stajala olako data obećanja, a, nažalost, Sanader je i prije nego što je postao Račanom krenuo njegovim putem. Za datu riječ o postizbornoj koaliciji HSP-u danas mare tek izigrani pravaši, jer je to Europa tako htjela, pa se oni sitni cerekaju i podižu cijenu tražeći ono što im nikako ne pripada. Tako Vesna Škare Ožbolt, koja je tek izbornom matematikom ušla u Sabor traži za svoj jadni glas ministarstvo pravosuđa, vidjevši se valjda idealnom nasljednicom Ingrid Antičević Marinović. Tako ćemo umjesto reda i reformi u tom iznimno bitnom resoru saznati tek nosi li i ona Pacciotti ili Pollini cipele, koje donje rublje preferira i daje li po Chanelu ili Dioru, ili je u igri netko treći. Njezin pak šef Mate Granić moljaka za ostanak na državnim jaslama, makar kao veleposlanik u Sloveniji, iako je od birača dobio takvu nogu u guzicu da se barem 10 godina ne bi trebao nigdje pojavljivati.

Postizborna žicanja nameću i pitanje treba li Hrvatska, poput nekih razvijenih demokracija, uvesti i pravilo da svatko onaj koji pretendira na državnu funkciju mora proći sito i rešeto mišljenja svoje izborne baze. Ukoliko mu ona ne ukaže povjerenje, taj ne bi smio tražiti nikakvo uhljebljenje na bilo kojem važnijem državnom poslu, a kamo li u Vladi ili diplomaciji. Iako još nije ni krenuo, Sanader već sakuplja svoje grijehe. Obećao je smanjenje PDV-a za 2 posto a nije objasnio kako će u budžetu nadopuniti tih 3 – 4 milijardi kuna koje će nedostajati. Založio se za smanjivanje broja ministarstava, a već mu rektori šest sveučilišta poručuju kako je spajanje znanosti i prosvjete inkopatibilno te da ni ranije nije dalo nikakve rezultatu u »izuzetno loše organiziranoj državnoj administraciji koja je neučinkovita i nekompetentna«. Lako se riješio HSP-a nakon intervencije izvana, no kako će amputirati Hebranga iz izvršne vlasti u kojoj ga je vidio, ako je istina, kao što se priča, da njegovi saveznici Amerikanci žele od njega tu žrtvu figure kao dokaz detuđmanizacije?

Rektorske ćuške, te »senzacionalno« formiranje novih ministarstava u hodu, poput onoga mora, za koje neki tvrde, bogohulno trčeći ususret pobjedniku da bi bilo »ravno Božjem blagoslovu«, pokazuje tek da su i Sanader i HDZ nespremni dočekali vlast. Baš poput trećesiječanjskog Račana i njih je ovaj dar iznenadio i kreću njegovim putem improvizacije, smanjujući odoka ministarstva s 19 na 14, bez jasne vizije, strategije i taktike vlastitog cilja vladanja i opće dobrobiti. Tko postavi pitanje zašto, osigurao je sebi mjesto u Ministarstvu zamora.