Imamo ga – tako su, neskriveno trijumfalistički, Amerikanci objavili vijest o pronalaženju i hapšenju iračkog diktatora Sadama Huseina. Svakako, riječ je o velikom uspjehu, koji američkom predsjedniku Bushu dolazi kao naručen, u trenutku kad se američka javnost opasno počela hladiti prema njegovom ratnom angažmanu u Iraku. Stanje u toj zemlji s vremenom ne postaje bolje, nego se dapače pogoršava. Američki vojnici vraćaju se doma u crnim vrećama, ginu i saveznici, situacija kao da je svakim danom sve dalje od mira. Vrlo nezgodno za start u predsjedničku kampanju.

Sadamovo hvatanje, nakon skoro devet mjeseci skrivanja, Bushova će administracija maksimalno pokušati kapitalizirati. Pokazuje to i odluka američkog predsjednika da se tim povodom posebno obrati naciji. Čestitke mu, istina, pristižu sa svih strana. Njegov francuski kolega Chirac, dosad vrlo rezerviran prema vojnoj akciji u Iraku, izražava »oduševljenje« Sadamovim hapšenjem i naziva ga »veličanstvenim događajem«. Kao i njemački kancelar Schroeder, nada se da će to pomoći stabiliziranju Iraka.

Ali veliko je pitanje hoće li Sadamovo hvatanje postati točka preokreta i smirivanja njegove napaćene zemlje. U tom pogledu već su izražene neke rezerve. Čuju se izjave da ulovljeni nema ništa s otporom koji se širi Irakom, da bi se napadi na američke snage mogli nastaviti, da je Pandorina kutija otvorena i zloduhe je sada teško ponovo pohvatati. Sadam jeste žrtvovao vlastiti narod bez pardona, nikada mu to nije bio problem. Dio će Iračana odahnuti, dio će se prestati bojati, ali iskustvo uči da se diktatorski režimi možda ruše, ali se ne saniraju tek uklanjanjem monstruma. Stvari su složenije. Kao ljubitelji jednostavnih i grubih rješenja i ratnih prečica, Amerikanci su ih dodatno zakomplicirali i hapšenje Sadama, kao i njegovo vjerojatno suđenje, teško će to promijeniti.

Da se problem ne rješava amputiranjem zlotvora, pokazuje i primjer Srbije. Milošević je spakiran u Haag, ali se čini kao da je još na Dedinju. Vladao je apsolutistički, diktatorski, silom i strahom, ali je i demokratski legitimiran. Srbija ga je nekoliko puta izabrala, i opet bi, čini se. U trinaest godina njegove vlasti narod je podvrgnut brutalnom ispiranju mozga i zlo se taložilo u sivoj kori nacije. Rezultat će se pokazati i na skorim izborima. Međunarodna se zajednica ukočila u strahu od pobjede ekstremne, velikosrpske desnice, onih političkih snaga koje, kako to kaže sjajna Latinka Perović, u prvi plan stavljaju teritorije, etničku državu i ratove.

Tranzicija iz diktatorskog u demokratski poredak, neizvjestan je proces i traži ne samo promjenu na čelu države nego su nužne i promjene u bazi društva. Čekanje da se one dogode spontano – beskrajno ih može odgoditi. Hapšenje Miloševića ili hvatanje Sadama može na kratki rok donijeti osjećaj olakšanja, ali dugoročan i poželjan preokret osigurat će samo masovno prihvaćanje demokratskih standarda i konsolidiranje demokratskih institucija. A to nije moguće usaditi maršom američkog ni bilo kojeg drugog oružja. Također ni bježanjem od ciljanog oslobađanja pojedinih nacija od opakih zabluda, mitomanskih opsjena, strahova i raznih drugih, godinama u njih ubrizgavanih otrova.