Prvi pravaš Anto Đapić ne namjerava dopustiti da padne tempo inicijativnosti kojim se HSP istaknuo u proteklom mandatu. Iako mu je propala koalicija s HDZ-om za koju je računao da je dogovorena, pa će umjesto u nekom jakom ministarstvu i dalje sjediti u oporbenim klupama, Đapić ne dopušta da ga gorčina koju osjeća prema Ivi Sanaderu blokira niti da mu se stranka uspava na izbornim lovorikama. Štoviše, držeći se one pravaške da je na ljutu ranu najbolje staviti ljutu travu i motiviran ljutnjom koju osjeća prema šefu HDZ-a, Đapić predlaže netom komponiranoj opoziciji da se udruži i istakne protukandidata za predsjednika Sabora koji će konkurirati HDZ-ovu kandidatu Vladimiru Šeksu te da inzistira na tome da se izbor obavi tajnim glasovanjem. Budući da je razlika u snazi između vladajućih i oporbenih klupa vrlo tanka, može se reći da HDZ na neki način ima sreću jer su mu politički protivnici u toj stvari postali saveznici. Naime, Đapić je sa svojom idejom ostao sam, jer su i SDP i HSS dali do znanja da im je ta zamisao besmislena i da odstupa od uvriježenih pravila koja poznaju svjetski parlamenti.

Zašto Anto Đapić predlaže oporbi da traži mjesto šefa parlamenta? Između ostalog, i zato da pokaže budućem premijeru kako HSP-u ne manjka ideja i kako će ga čekati u zasjedi gdje najmanje očekuje. Zamislimo li, naime, da su SDP i HSS pozitivno reagirali na Đapićev prijedlog i pristali na pariranje HDZ-u, nema nikakve sumnje da bi se Sanaderov tim suočio s neočekivanim komplikacijama u parlamentu. Istina, mjesto predsjednika Sabora kao prvog među jednakima više je stvar statusa nego stvarne moći.

O tome svjedoči i inicijativa Zlatka Tomčića koji je nakon raspuštanja Sabora predložio da se u sljedećem mandatu pozicija šefa parlamenta izjednači s pozicijama premijera i predsjednika države jer je njemu, kazao je, ponekad bilo gotovo nemoguće raditi. Predsjednik Sabora, naime, ima vezane ruke jer nijednu odluku ne može donijeti sam, a mogućnost da netko s predsjedničkog mjesta manipulira parlamentom i provodi svoju volju praktično ne postoji. Gleda li se iz tog kuta, onda je jasno da Đapićeva inicijativa ne ide za tim da oporba stvarno profitira i kroz osvajanje pozicije predsjednika Sabora poveća svoju moć u parlamentu. U njemu će se ionako, zbog većine skupljene na temelju džentlmenskog dogovora a ne Sanaderova koalicijskog ugovora s nekim jakim partnerom, HDZ neprestano znojiti. HDZ-ov će mandat, u to nema sumnje, obilježiti svakodnevno, mukotrpno pregovaranje o svakoj osjetljivoj temi. Kad bi se Đapićeva inicijativa mogla realizirati, oporba bi dobila psihološki impuls, svojevrsni postizborni doping koji od njih ne bi napravio pobjednike, ali bi im značajno podigao moral.

S HDZ-ova gledišta stvar je, naravno, nešto drukčija. I njima je pozicija predsjednika Sabora stvar statusa, ali za razliku od oporbe, HDZ-u je ta dužnost i pokazatelj stvarne moći zadobivene na izborima. Jedina im je nesretna okolnost, iz koje se i iznjedrila Đapićeva ideja, to što nisu uspjeli ugovoriti formalnu koaliciju koja bi bila obvezna činiti i čuvati većinu u parlamentu.