Do zadnjeg dana ove godine talijanski diplomat Alessandro Grafini bit će veleposlanik numero uno u Zagrebu. Naime, do konca 2003. Republika Italija predsjeda Europskom unijom, pa je njegova diplomatska težina višestruko specifična za Hrvatsku. Grafini predstavlja jedinu nama susjednu državu koja je članica EU-a, a k tome još i cijelu Uniju, čije se zagrebačko "sjedište" u posljednjih šest mjeseci nalazi u uredu talijanskog veleposlanstva, odakle će se preseliti kada predsjedanje EU-om, s prvim danom Nove godine, preuzme Irska.

— Italija je mnogo učinila u uvjeravanju Unije da je Hrvatska na putu u EU postigla velike rezultate u zadovoljavanju poznatih kriterija iz Kopenhagena, te da bi Europska komisija u izradi mišljenja trebala uzeti u obzir svu specifičnost Hrvatske. Još uvijek postoje i prepreke na koje Hrvatsku treba upozoravati.

— Teško je to sada reći, ali sigurno je da tu neće biti nikakvih naglih zaokreta ili iznenađenja. Ono što mogu dodati jest da su nakon izbora u Hrvatskoj 23. studenoga iz Bruxellesa u Zagreb došli neki predstavnici Europske komisije te su sudjelovali na sastanku s europskim veleposlanicima u želji da, među ostalim, čuju i našu ocjenu korektnosti izbora. Na tom je sastanku cijeli izborni proces u Hrvatskoj ocijenjen vrlo pozitivno i to je, recimo, jedan važan element u procjeni EK. Mislim da bi se već početkom iduće godine moglo nazrijeti u kojem smjeru ide izrada mišljenja o hrvatskoj kandidaturi.

— Najveći je uspjeh Hrvatske što je uspjela potaknuti jednu dinamičnu ekonomiju koja bilježi značajan, vidljiv napredak, i što su zaživjeli tržišni standardi poslovanja po uzoru na Zapadnu Europu. Ne vjerujem da se Hrvatska na putu u EU može suočiti s problemima s ekonomskog aspekta. U političkom smislu, u zemlji je evidentna golema politička volja da se afirmira stabilna, liberalna demokracija. Postoje i poznate teškoće, ali su vezane više uz prošlost nego uz budućnost Hrvatske. Mislim tu na slučaj Gotovina, te na povratak predstavnika srpske manjine. Poznato je da je talijanska manjina dobro zaštićena. Njezin položaj, nije perfektan, ali se kontinuirano unaprjeđuje.

— Općenito, mi smo uvijek zagovarali individualni oblik vrednovanja zemalja. Uostalom, nije potrebno postojanje neke grupe zemalja da bi one zajedno ušle u članstvo. Uzmite primjer Grčke, koja je sama ušla u EU. Mi smo podržavali na taj način ulazak Hrvatske u Uniju, ali treba reći da je odluka Hrvatskog sabora o širenju jurisdikcije na Jadranu, u listopadu, izazvala određene probleme, ne samo u odnosu s Italijom nego i s drugim zemljama, te je unijela izvjesnu zbunjenost kod Europske komisije i Europskog parlamenta, koji su se jasno izjasnili da zaštita Jadrana ima potrebu za zajedničkim jamstvom svih zemalja, a ne za unilateralnim potezima.

— Nesumnjivo je da je jedna od važnih zasluga hrvatske vlade na odlasku u tome što je ona unaprijedila odnose s međunarodnom zajednicom, poglavito sa susjednim zemljama, tako što je iz tih odnosa uklonila posljedice rata i poraća, kao i posljednjih godina Tuđmanova režima, koji je jako kritizirala ne samo Italija nego općenito i svijet. Hrvatska je u posljednjih nekoliko godina multiplicirala svoje međunarodne kontakte, ovdje je bio predsjednik Ciampi, obje su se strane pobrinule da se odnosi dviju susjednih država uzdignu na jednu normalnu razinu, a što nije bio slučaj u prethodnome razdoblju. U posljednjih nekoliko mjeseci, otkako sam ja veleposlanik u Zagrebu, dogodilo se nešto što je disturbiralo te odnose, a to je način na koji je Hrvatska odlučila tretirati pitanje zaštite Jadrana.

— Pazite, tu ne postoji fundamentalni problem jer nam je cilj zajednički — zaštita ribljih resursa. Taj cilj ne dijele samo Italija i Hrvatska, nego i Slovenija i sve druge zemlje koje imaju izlaz na ovo more. No, treba vidjeti je li unilateralno širenje jurisdikcije baš najbolja metoda za postizanje toga cilja? Konferencija u Veneciji jasno se izjasnila za "joint protection" (zajedničku zaštitu). Ja sam uvjeren da se pod vodstvom Europske komisije može doći do sporazuma koji bi zadovoljio sve zainteresirane države. Vjerujem da će nova hrvatska vlada koja dolazi imati na umu tu zadaću.

— Mi smo kao zemlja koja predsjeda EU-om imali važnu zadaću da skupinu europskih veleposlanika u Zagrebu upoznamo sa svim relevantnim političkim snagama u Hrvatskoj. U talijanskom veleposlanstvu u Zagrebu imali smo pet susreta s predstavnicima najvažnijih stranaka. Jedan od tih susreta, vrlo dug i iscrpan, bio je i s gospodinom Sanaderom te s gospodinom Žužulom, koji će vjerojatno postati njegov ministar vanjskih poslova. U tom smo razgovoru imali priliku utvrditi jedinstvene stavove oko bitnih pitanja koja se odnose na EU. Dobili smo uvjerenja od naših sugovornika da će članstvo Hrvatske u Europskoj uniji ostati prioritetnim vanjskopolitičkim ciljem i nove vlade. To nije samo moje osobno uvjerenje, to je konstatirala cijela skupina europskih veleposlanika u Zagrebu.

— Prije.

— Ta izjava nije moje osobno mišljenje ili stav, već je to izjava koju sam iznio u ime grupe europskih veleposlanika i predstavnika nekih međunarodnih organizacija. Ta izjava govori sama za sebe i beskorisno je tumačiti je uvijek iznova. Uostalom, gospodin Sanader je vrlo jasno kazao da za njega to baš nije uobičajeno, ali da to nije shvatio kao neku prijetnju, već kao jedno mišljenje, poruku koju se može slijediti, a i ne mora. Sa Sanaderom smo podijelili jedno vrlo jednostavno mišljenje: ako u vladu uđe jedna stranka čija politička platforma nije kompatibilna s kriterijima iz Kopenhagena, mora biti jasno da će put prema Europskoj uniji biti opterećen. Nema prijetnje, to je najobičnija konstatacija.

— To ne mogu znati. Moje je osobno, naglašavam, osobno mišljenje da je za Sanadera lakše da ide u formiranje vlade, primjerice, s predstavnicima manjina, te s vanjskom podrškom HSS-a, nego sa strankom koja ima neke nekompatibilne točke s Europom.

— Općenito uzevši, može se razgovarati sa svima. Ali, stav skupine europskih veleposlanika bio je takav da nije otvarao priliku za razgovor s tom strankom. Naravno, ja osobno, nakon što zaključimo predsjedanje Europskom unijom, mogu razgovarati sa svakim. No, ne mogu mijenjati stav koji je u danom momentu zauzela skupina europskih zemalja.

— Njemački veleposlanik Weiss nazvao je talijansko veleposlanstvo i demantirao nam tu vijest. Objasnit ću vam kako funkcionira postupak donošenja zajedničke izjave. Na sastanku se iznose prijedlozi. Jedan od prijedloga mogao je, primjerice, biti da se određena poruka pošalje gospodinu Sanaderu kao najvjerojatnijem mandataru nove vlade. No, prevagnula je ideja da se ne samo njemu nego i javnosti uputi poruka o nekompatibilnosti izborne platforme Đapićeve stranke s europskim kriterijima. Diskutirali smo, dakle, i tako postigli konsenzus. U diplomaciji se konsenzus ne postiže klasičnim glasovanjem, dizanjem ruku. Ako se nitko ne protivi, formira se konsenzus.

— Da. Postignuta je suglasnost da se kroz intervju s jednim uglednim novinarom obavijesti javnost.

Činjenica da je Sanader potražio suglasnost za svoju vladu i u redovima manjina, poglavito onih najvažnijih u Hrvatskoj, a to su srpska i talijanska manjina, bit će nedvojbeno vrednovana na europskom političkom prostoru. Jedan od temeljnih principa na kojima počiva EU jest vrednovanje ljudskih i manjinskih prava. Tu bih Sanaderovu gestu ocijenio vrlo pozitivnom i uvjeren sam da će je tako percipirati i u sklopu EU-a.