– Nema sumnje da bi se određenim izmjenama, u prvom redu u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, moglo utjecati na smanjenje broja predmeta. Kad su u pitanju ustavne tužbe, kojih je u ukupnom broju predmeta oko 90 posto, te bi izmjene trebale ići prema pooštrenju pretpostavaka za podizanje ustavnih tužbi (članak 62.). Kad je riječ o ustavnim tužbama zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku (članak 63.), bilo bi, prema mom mišljenju i mišljenju kolega sudaca, primjerenije i učinkovitije rješenje da se nadležnost u tom pogledu prenese na redovite sudove, a da Ustavni sud intervenira samo u slučaju nepostupanja ili pogrešnog postupanja Vrhovnog suda. U Ustavnom sudu također vlada uvjerenje da bi bilo manje ustavnih tužbi kad bi vrijednosni cenzus za reviziju bio blaži, jer bi u tom slučaju dobar broj sporova bio zadovoljavajuće riješen na razini Vrhovnog suda.

– Najvažnijim razlogom za relativno mali broj usvojenih ustavnih tužbi smatram vrlo rašireno gledanje na Ustavni sud kao žalbeni sud najvišeg stupnja. Ustavni sud, međutim, u povodu ustavne tužbe ispituje samo je li osporenom odlukom suda ili tijela s javnim ovlastima došlo do povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih ustavom, dakle samo ustavnih, a ne svih mogućih subjektivnih prava. No, s druge strane, mali broj usvojenih ustavnih tužbi potvrđuje visoku razinu poštivanja ustavnih prava u pravosuđu. Iznimka se odnosi na pravo donošenja odluke u razumnom roku, pa je tu i postotak usvojenih ustavnih tužbi znatno viši.

– Najpotrebnija su nam dodatna sredstva za osiguranje prikladnog poslovnog prostora i zapošljavanje određenog broja novih savjetnika i službenika.

– Načelno, razgraničenje nadležnosti između Ustavnog suda i redovnih sudova provedeno je na zadovoljavajući način. Izvjesne teškoće u razgraničenju nadležnosti javljaju se kad Ustavni sud rješava ustavne tužbe, jer tada, iako nije tijelo sudbene vlasti, djeluje kao sud. U tom slučaju, potrebno je provesti funkcionalno razgraničenje Ustavnog suda od Vrhovnog i ostalih sudova.

Kao što je već rečeno, crta razgraničenja u osnovi je određena time što je Ustavni sud nadležan štititi u postupku po ustavnoj tužbi isključivo ustavna prava, a ne i ostala subjektivna prava. Problem se može pojaviti kad je u konkretnom slučaju sporno je li neko pravo doista ustavno pravo ili kad neko ustavno pravo (na primjer pravo vlasništva) štiti i Ustavni sud i redovni sudovi. Takvi se problemi uspješno rješavaju postupnim brušenjem kriterija razlikovanja u sudskoj praksi Ustavnog suda.

– Dijelim mišljenje kolege Sokola. Doista su nejasna mjerila razvrstavanja sudaca na lijeve i desne. To su očito mjerila koja se primjenjuju kod razvrstavanja političkih stranaka na lijeve i desne koja su, međutim, relevantna samo za njihove članove. Suci Ustavnog suda, kao i ostali građani, mogu se opredjeljivati za pojedinu političku stranku isključivo na izborima, ali kao suci Ustavnog suda, neovisno o ranijem članstvu u nekoj političkoj stranci, dužni su se strogo držati Ustava i zakona, kako pri ocjeni ustavnosti zakona te ustavnosti i zakonitosti drugih propisa, tako i pri rješavanju ustavnih tužbi. Smatram da odluke Ustavnog suda i njihova obrazloženja uvjerljivo pokazuju da je tome doista tako. Stoga suci s pravom negoduju zbog takva razvrstavanja.