U samo nekoliko posljednjih dana, pred božićne blagdane, do nas su došle dvije važne svjetske vijesti: uhićen je Saddam Hussein, a u Bruxellesu je propao pokušaj da se donese prvi europski ustav.

Onako prljav i zarastao u bradu, okrutni irački diktator izvučen iz blatne rupe u koju se skrio od američkih vojnika, sasvim je sigurno označio novu prekretnicu u događajima na Srednjem istoku. Uhićenje Saddama Husseina, jednog od najokrutnijih vladara u povijesti uopće, odgovornog za tiransku vlast i masovno pogubljenje desetaka tisuća Kurda kemijskim oružjem, nesumnjivo je dobra vijest. No, može li američka politika, koja je u napadu na Irak počinila toliko krupnih pogrešaka, iz ovoga uhićenja preokrenuti stvari barem dijelom u svoju korist? Hoće li američka politika dobiti »drugu šansu«, svojevrsni popravni ispit? Teško.

Zahvaljujući umišljenom držanju temeljem stava o sveopćoj supremaciji, američka je politika vojnu akciju na Irak iznimno loše pripremila u političko-diplomatskom smislu. Prijeko potrebna diplomatska priprema je izostala, Bush je svijetom slao svojeg ministra vanjskih poslova Colina Powella, koji je, zajedno s Tonyjem Blairom i Jackom Strawom, uz Rumsfelda i Wolfowitza izgledao i zvučao sasvim neuvjerljivo. Pogotovo onoga trenutka kada je SAD otvorio pravni limbo u Zaljevu Guantanamo.

Uporno odbijanje da se u cijeli »posao« uvedu Ujedinjeni narodi, barem kroz proces izgrađivanja društva na nekim novim temeljima, stvorilo je dodatne probleme. O tom poslu SAD ne zna ništa, a UN ima podosta svjetskoga iskustva. U Iraku su problemi ozbiljni. Toliko ozbiljni da će američki predsjednik u novom mandatu, ma kako se zvao, imati glavobolju zvanu Irak. I Afganistan.

Američka politika ima drugu šansu i u odnosima s Europom. Punih četrdeset godina Washington je vjerno stajao iza projekta ujedinjavanja i jačanja Europe. No, to je danas teško potvrditi. Raspoloženje Busha i Cheneyja znatno je više usmjereno na podjele. U takvoj politici stalni pokušaji britanskoga premijera Blaira da miri dvije strane Atlantika (posredovao je u oslobađanju zatvorenika iz Guantanama, u smirivanju trgovinskog rata između SAD-a i EU-a, u postizanju dogovora o europskoj obrani unutar NATO-a) postaju sve besmisleniji i za sam London. Bez podrške europskoj obrani, jakom euru, Washinton se odlučio na politiku podijeli 25 i vladaj.

Tih 25 protekloga tjedna je pokazalo da još nije sposobno i zrelo za korak dalje u procesu europske kohezije, a ispalo je da je zajednički ustav i dalje prekrupan zalogaj. U međusobnim prepucavanjima otrovne strelice krivnje uglavnom su usmjerene prema Poljskoj – zemlji kandidatkinji koja je pravo veta iskoristila i prije nego što je postala članica. No, krivaca za neuspjeh bilo je naravno previše. Španjolski premijer Aznar svoje je protivljenje zbog broja glasova objašnjavao potrebom da Španjolska napokon zauzme mjesto koje joj u europskoj, ali i svjetskoj politici pripada, jer odlazi u političku mirovinu, pa je posljednji posao želio odraditi »junački«.

Nijemci nisu željeli popustiti onima koji bi htjeli imati gotovo istu političku težinu, ali mnogo manje novčanog doprinosa u zajedničku blagajnu. Stoga su Nijemci, zajedno s Francuzima, odmah su najavili mogućnost stvaranja dviju Europa s dvije različite brzine. Oni bi bili u onoj bržoj, koja želi snažnije i brže integracije. No, tu postoji problem. Teško će ubrzati kada su upravo Nijemci i Francuzi iz druge brzine ubacili u prvu, otvoreno kršeći ekonomski dogovor Pakta o stabilnosti i potpuno ignorirali upozorenja Europske komisije da troše više no što zarađuju.

U međuvremenu će Europska unija i dalje sličiti kaleidoskopu, simpatičnoj igrački u obliku tube u kojoj šarena stakalca tvore zanimljive forme. Kada se protrese i pogleda ponovo, izgleda drukčije; stakalca se drukčije rasporede, ali unutar zadane forme. Nevolja bi bila jedino kada bi se forma razbila, a stakalca razletjela po podu.

Hrvatska na svojoj strani ima samo dvije prednosti koje mora iskoristiti: činjenicu da je mala i integracijski »lako probavljiva« i naporan rad na ispunjavanju potrebnih kriterija. Rad koji će zamijeniti svakojake teorije i različite »geostrateške planove« sada je još važniji; EU će zbog još postojeće sumnje prema tome jesu li hrvatski nacionalisti sposobni voditi proeuropski smjer zemlje, u ocjeni ispunjavaju li se politički kriteriji, biti još sitničaviji.