Svako novo pitanje koje se postavlja unutar EU-a ima za posljedicu stvaranje čvršćih ili labavijih udruživanja, ovisno o cijeni i trajanju implikacija. Na temelju dosadašnjih iskustava koaliranja moglo bi se govoriti o četiri struje: francusko-njemačkoj, britansko-španjolskoj, beneluksovoj i uvjetno rečeno "vilniuskoj". Britansko-španjolska koalicija geopolitička je protuteža stožernoj, francusko-njemačkoj u pogledu vođenja Europe, ali i na geostrateškom planu, što se pokazalo opredjeljenjem za američku politiku u Iraku. No, kad u igru stupe ekonomski elementi, onda taj savez prestaje funkcionirati, kako se to vidjelo na primjeru britanskog svrstavanja uz Francusku, Njemačku, Nizozemsku, Austriju i Švedsku koje su nakon odbijanja Španjolske (i Poljske) da prihvati Ustav EU-a, demonstrativno najavile reduciranje izdvajanja za europski proračun.

Međutim, sve se to znalo i u Nici, gdje su Španjolskoj i Poljskoj dane ovlasti i broj mandata koje im se sada žele smanjiti, na što one razumljivo ne pristaju, jer se time krši već dostignuta demokratska legitimnost vladanja Unijom i krnjenje načela komunitarnosti. Britancima koji ni sami nemaju ustav, ta disonancija oko europskog ustava ne predstavlja fatalni problem za eurounijsko proširenje, dok Talijani, s druge strane, u proširenju vide iznenađujuće jeftinu geopolitičku revoluciju.

Postoje dvije kategorije koje odražavaju trenutačni sukob unutareuropskih interesa: izračun širenja i proračun jedinstva. Svaka nova članica može izračunati koliko će je stajati dolazak europskog zakonodavstva i tržišta na vlastiti teritorij. Slovenija, recimo, spada među rijetke koji će se EU-u priključiti kao neto prinosnik. Time će se uključiti među zemlje koje će financirati europsko jedinstvo. Ono je sve krhkije s obzirom na nekoliko tektonskih faktora u EU-u: ekonomski hladni rat između zapadnih i istočnih europskih država i politička reformacija koju traže istočne i južne članice. Zemlje Beneluksa, primjerice, gube volju da za istočne (Poljska, Litva) izdvajaju onoliko sredstava koliko su izdvajale za zapadne članice (Španjolska, Portugal), jer ih pritišću recesijski problemi. S druge strane, istočne (Poljska, Estonija) i južne članice koje se smatraju marginaliziranima (Španjolska, Italija) žele promijeniti dosadašnji odnos snaga u političkom upravljanju Europom.

Takvo prelamanje upravljačkog statusa quo preko koljena ima reperkusije, pa se od europskih founding fathers država poručuje da razvoj EU-a ne smije kasniti i da će države koje se ne mogu uklopiti u traženu brzinu ostati u drugom europskom "limbu". Skeptici tako govore o Europi dviju brzina, a cinici o Europi dvostrukih kriterija. Jer, velike države (Francuska i Njemačka) si dopuštaju kršenje Pakta o stabilnosti i odbijaju snositi odgovornost, dok se istodobno spore oko valjanosti upravljačkih principa. Osnivačke i bogatije članice Europske unije pokušavaju nametnuti "statusni" iliti imovinski cenzus kao glavni kriterij odlučivanja o europskoj budućnosti. Time se izvitoperuje ideja Europe. Što je i kamo vodi takva Europa?