Izrazivši na kraju svog žalbenog postupka pred Haškim sudom žaljenje za sve žrtve rata, pogotovo muslimansko-bošnjačke, koje su stradale od pojedinaca i grupa pripadnika HVO-a, general Tihomir Blaškić, pokazao je dostojanstvo i dignitet kao niti jedan vojnik i malo koji politički visokopozicionirani Hrvat. Jer, ta se tabu tema u Zagrebu odnosno Sarajevu i Mostaru tretirala i još uvijek pokušava tumačiti sprječavanjem islamskog prodora na zapad odnosno, kako je to rob povijesnih usudnica Franjo Tuđman volio vidjeti Hrvatsku, predziđem kršćanstva na kojem su zube slomili nekadašnji sultani i novovijeki mudžahedini.

Teško je reći hoće li ovo priznanje da su i Hrvati činili ratne zločine u BiH pomoći Blaškiću da ga haški suci oslobode stravičnih 45 godina zatvora ili makar mu upriliče novo suđenje. U sudnici dojmovi i osjećaji malo ili ništa ne vrijede bez valjanih argumenata, ali u Blaškićevu krivnju za Ahmiće i ostalo što mu se stavlja za zlo ne samo da u Hrvatskoj malo tko vjeruje, već bi vjerojatno i sami Bošnjaci njegovo ime stavili na kraj spiska mogućih krivaca. Opće je uvjerenje da je Blaškić žrtvovana figura, kako bi se zaštitili pravi rodonačelnici jedne od najvećih mrlja u novijoj hrvatskoj povijesti, vojničkog posizanja za dijelom teritorija jedne međunarodno priznate državine. Formiranje HZ Herceg-Bosne, hrvatske inačice Republike Srpske, definitivno je potvrdilo namjeru hrvatskog državnog vrha da politički i vojno podijeli BiH mefistofelski dajući ruku Slobodanu Miloševiću. Famozna Tuđmanova salveta na kojoj je današnjem bosanskom namjesniku Paddyu Ashdownu nacrtao svoje namjere, pretvorila se u krvlju ispisanu povijest te »ničije zemlje«. A taj scenario nije napisao niti oskarovac Danis Tanović, niti je to mogao čovjek koji se iz sigurnosti inozemstva vratio u rodni kraj da bi branio od srpske agresije svoju i zemlju svojih predaka. Režiseri i producenti podjele BiH stolovali su negdje drugdje, a tragična epizoda Ahmići tek je posljedica njihovih zločinačkih nauma i nagona.

Nečiji »viši ciljevi« stajali su Blaškića ni krivog ni dužnog 45 godina zatvora. Pravi naredbodavci masakra nisu bili vojnici profesionalci poput njega, već politički komesari iz HDZ-a koje je Tuđman, po uzoru na one partizanske od kojih su strepili i najveći Titovi generali, poslao na teren da vode glavnu riječ. I samo je biološki nestanak spriječio neugodna pitanja na koja bi i sam, kao i Gojko Šušak i Mate Boban, morao odgovoriti o zapovjednoj odgovornosti koja nije stolovala u Kiseljaku već u Zagrebu.

Blaškić je, nažalost, imao osam godina da shvati za koga i zašto je žrtvovan, no unatoč tome nikada svoju obranu nije gradio upirući prstom u pojedince ili državne institucije koje su svjesno tajile dokaze o njegovoj nevinosti. Ponosni je general ostao vojnikom do kraja i nikada nije svoju nesretnu sudbinu stavljao iznad interesa svog naroda za kojeg se borio, ne bježeći od haške pravde, ma kakva ona bila. Gledajući ga uspravnog i odlučnog u sudnici čovjek zažali što već nije na slobodi i što se nije ukazao na nedavnoj farsi u Širokom Brijegu gdje su se okupili upravo oni vrijedni 45 godina zatvora koje su njemu natovarili na leđa. Bi li pred gospodinom Tihomirom Blaškićem pognuli glavu ili bi tek obraz brončanog spomenika pocrvenio?