Vjesnik: 22. 12. 2003.

Čvrsta vlada s krhkom saborskom podrškom

SANJA KAPETANIĆ

Velika homogenost će biti glavna karakteristika vlade Ive Sanadera. Bit će to i glavna razlika između Račanove i Sanaderove vlade, važnija čak i od medijski toliko napuhana smanjenog broja potpredsjednika i ministara.

I ministri koji su otprije poznati u javnosti i oni s čijim se biografijama tek upoznaju čak i upućeniji analitičari hrvatske političke scene su, prije svega, pripadnici užega Sanaderova kruga. Neki su to postali kada je Sanader preuzeo stranku, a neki s njim tijesno surađuju još iz vremena dok je on bio pomoćnik ministra vanjskih poslova. Isto vrijedi i za ljude koji će činiti Sanaderov premijerski kabinet, koji bi mogao postati mnogo važnijim nego što je bio u Račanovo doba.

Jedina osoba koja se proteklih godina nije mogla smatrati pripadnikom tog uskoga Sanaderova kruga je buduća ministrica prostornog uređenja, graditeljstva i zaštite okoliša Marina Matulović Dropulić, pa se može reći da je njezin odabir za ministricu resora bremenitog problemima prije svega bila njezina nesporna stručnost i golemo iskustvo baš na tom polju.

U samim Banskim dvorima će, dakle, Sanaderu biti mnogo lakše nego Račanu jer neće vlast izravno dijeliti s ministrima čije stranke svako malo navlače vodu na neki svoj mlin, bez obzira na to što bi se zbog toga nasukati mogla cijela vlada. Partneri će, osim predsjednice DC-a Vesne Škare Ožbolt koja preuzima resor pravosuđa, dobiti samo ponekog pomoćnika ministra.

No u Saboru bi Sanaderu moglo biti jednako teško barem koliko i Račanu ako se u sljedećih nekoliko mjeseci njegova manjinska vlada ne pretvori u klasičnu koalicijsku vladu s podrškom saborske većine. Da je toga svjestan i Sanader svjedoči i to da Sanaderovi pregovarači nisu prekinuli kontakte s mogućim prebjezima iz oporbe i čelnicima stranaka, ponajprije HSS-a, koje žele čvršće vezati uz sebe.

Sanader će tako u povijest ući kao prvi premijer manjinske vlade pa i prvi premijer koji će u hodu pokušati formirati većinsku vladu. Za Hrvatsku će to biti velika novost i bit će zanimljivo pratiti reakcije javnosti na probleme koji će se zbog toga pojavljivati. Do sada hrvatska javnost, naime, nije pokazivala mnogo razumijevanja za sasvim legitimne političke igre tog tipa, bez obzira na to su one posljedica volje birača, odnosno rezultata izbora.

No to je škola koju svi moramo proći. Po mogućnosti što brže, jer je Hrvatska je u tranzicijskom razdoblju već izgubila previše vremena zbog rata i ratne obnove s kojom se nisu morale nositi ostale tranzicijske zemlje.