Slobodna Dalmacija: 23. 12. 2003.

SUSRET S ANKICOM LEPEJ, AUTORICOM KNJIGE "ISTINA - SAVJEST IZNAD BANKARSKE TAJNE"

Oslobodite se straha

Za moj slučaj se zna, ali gdje su sve one tisuće anonimnih, pokradenih i prevarenih koji nisu dospjeli u medije? - pita se bivša bankarska službenica koja je opisala najteže dane u životu nakon što je 1998. otkrila Tuđmanovu imovinsku karticu

Piše: Jasmina PARIĆ

Gospođa Ankica Lepej, nekadašnja službenica Zagrebačke banke koja je javnosti otkrila podatke o imovinskim karticama obitelji Tuđman, odavno je izgubila početničku tremu pri javnim nastupima. Kada je 1998. na računalu u svojoj poslovnici iščitala podatke o pozamašnim svotama na računima tadašnje "prve obitelji" i nakon nekoliko dana premišljanja ustupila ih novinarki Jutarnjeg lista, naglo je izbačena u medijsku orbitu, dala je na desetke intervjua i gostovala u radijskim i televizijskim emisijama. Danas njen život teče mirnijim tokovima, ali ostao joj je siguran nastup, premda ništa nije izgubila od svoje jednostavnosti i skromnosti. U toj mirnoj i staloženoj ženi, čija je fotografija osvanula na tolikom naslovnicama domaćeg i stranog tiska, najveći stres koji je doživjela u svom životu zauvijek je oslobodio potrebu da jasno i bez uvijanja iskaže svoje mišljenje.

Noć u zatvoru

Ankica Lepej ne odmjerava rečenice, ne upinje se kako bi našla zgodnu doskočicu: govor joj je jasan, argumentiran i emocionalan, a rječnik kulturan; lijepo bi je bilo vidjeti u saborskim klupama.

Naravno, priča o imovinskim karticama Tuđmanovih stara je vijest; novost je knjiga koju je Ankica Lepej upravo napisala, a nosi naslov Istina - savjest iznad bankarske tajne.

U obliku dnevnika, opisala je u njoj najteže dane svoga života, dvojbe i strahove koje je proživljavala, noć u zatvoru, ispitivanja, očekivanje sudskog procesa, gubitak posla... Prvi put u životu prihvatila se pisanja i nada se da njena priča, njena "ukoričena istina i moralna osuda", neće ostati usamljena.

- Za moj slučaj se zna, bio je razvikan, ali gdje su sve one tisuće anonimnih, pokradenih i prevarenih građana Hrvatske koje nisu dospjele u medije? Željela bih da se i drugi, slijedeći moj primjer, oglase sa svojom istinom.

Uz dnevnik gospođe Lepej u knjizi je sadržana i priča njenog supruga Slavka, o noći u Đorđićevoj, i sudski dossier njene odvjetnice Vesne Alaburić koja ju je branila bez kune naknade, te izbor iz novinskih tekstova, a predgovore su napisali Ivan Supek i Mirjana Krizmanić.

- Mirjana Krizmanić mi je kazala da je ova knjiga prije ljubić nego krimić jer je sva prožeta ljubavlju prema obitelji, domovini i pravdi.

Pišući, zahvatila sam period od otkrivanja računa do odustajanja od optužnice protiv mene. To je bilo javnosti najinteresantnije vrijeme moga života, a kasnije - uklopila se moja sudbina među sudbine svih ostalih običnih ljudi.

Pisanje prve knjige nije autorici, prema njenim riječima, predstavljalo nikakav problem premda joj je to bilo prvo spisateljsko iskustvo. Kaže - pisala je sa srcem. Nikada prije nije vodila dnevnik, čak ni u mladosti, ali je čitala puno; danas također obavezno čita dnevnu štampu, ali i knjige s političkim i sociološkim temama, a omiljeni joj je autor don Ivan Grubišić.

- Sve novine, dakako, ne mogu kupovati, ali snađem se, posuđujem ih i čitam sve, stvarajući tako sliku o našemu društvu, i sve se nadam da će ono prije ili kasnije biti pošteno i sretno.

Vrijeme koje sam opisala u knjizi većina ljudi je doživljavala kao moralnu kaljužu. Bili su obeshrabreni, pokradeni, prevareni i zato je namjerno nisam nazvala "Moja istina". To je priča o dvije Hrvatske. O jednoj manjoj, pohlepnoj, egoističnoj i većoj, demoraliziranoj, opljačkanoj. Zato sam je i posvetila toj većini, tim običnim ljudima kojima i sama pripadam, i ja i moj suprug koji je još prije mene ostao bez posla, ukazujući na kriminal u Tiskari Zagreb gdje je radio.

Nismo jedan dan teško živjeli - u pitanju su bile godine, a samo sam ja u kući primala plaću. Muž mi je nastradao jer je stao uz radnike koji su štrajkali protiv uništavanja svoga poduzeća. Upropastiti poduzeće i poslati radnike na zavod za zapošljavanje bilo je tada in u našoj zemlji. Zato u knjizi govorim i o zloupotrebi političke moći, političari zaboravljaju da smo mi njihovi poslodavci. Ja sam možda idealist, ali nadu mi nitko nema pravo ubiti. A nadam se da će Hrvatska ipak postati jedno sretno društvo, gdje će se moći pristojno živjeti od svojih deset prstiju, bez potrebe da maštamo o Austriji i Njemačkoj.

Optužba je protiv Ankice Lepej, doduše, ukinuta, ali i tako je bila optužena po zakonu koji više nije vrijedio u vrijeme kada je iščitala zabranjene račune. O tome ukidanju javnost je obaviještena tek nakon smrti predsjednika Tuđmana. Nakon toga otišla je u mirovinu, živjeli su još teže, prodali su stan zbog dugova i kredita, a suprug se tek nedavno zaposlio na Zagrebačkom velesajmu.

Moralnu satisfakciju za svoj čin je Ankica Lepej dobila, proglašavali su je Juditom i Ivanom Orleanskom, a ženski časopisi izabirali su je za osobu godine. I to bi bilo sve; nova, a sada već bivša koalicijska vlast nije je rehabilitirala, ni nju ni njenog supruga, ali, ona bi ipak više od toga voljela da stvari u čitavom društvu krenu nabolje.

Ne ponovilo se

- Ne vjerujem da bih bila sretna da su me nagradili, dali mi novo radno mjesto, pomogli mi, a da je sve oko mene ostalo isto. Za tako nešto trebalo bi imati dobar želudac. Nikoga iz koalicijske vlasti nisam povlačila za rukav i tražila pomoć, ali nitko se nije toga ni sjetio. Mislim da se danas ipak više ne bi mogla ponoviti moja priča, nadam se da su ta vremena zauvijek iza nas, ali, ova vlast nije sankcionirala kriminal i to je njena velika greška. Stoga želim svojom knjigom poručiti ljudima da se oslobode straha jer je strah kočnica pred svim problemima, a njih ne nedostaje. Civilno društvo mora biti korektiv vlasti, mora kontrolirati i vlast i oporbu.

Ankica Lepej na kraju ističe kako nije ogorčena: veli, ona vlada mi je oduzela mir i egzistenciju, a ova mi je nije vratila, ali nitko mi ne može oduzeti nadu i vjeru da će Hrvatska biti sretno i pristojno društvo. Potpuno mi je svejedno koja će politička opcija do toga dovesti, ali veseli me što kod nas izbori protječu u redu, što je već nekoliko puta došlo do demokratske smjene vlasti.

Ankica Lepej se, možda su neki i zaboravili, sama prijavila upravi Zagrebačke banke koja je raspisala nagradu od milijun kuna. Zbog toga da poštedi kolege i novinare i kolege nepotrebnih ispitivanja i neugodnosti i da svome poduzeću prištedi nepotreban trošak.