U svom nastupnom govoru predsjednik Sabora Vladimir Šeks zaželio je uoči Božića Hrvatskoj »vraćanje političkog mira« kao zalog njezinog dobra. »Naša potpuna privrženost demokraciji i vladavini prava, čvrsta jamstva manjinskih, građanskih i vjerskih sloboda, potpuna jednakost i ravnopravnost svih naših građana i poštovanje međunarodnih obaveza naći će svoju potvrdu u djelovanju ovog saziva Sabora«, zaključio je Šeks urbi et orbi.

Na njegovog autora tada je podignuta hajka sa svih strana, a u televizijskom dnevniku pozivano je na njegov linč. Stajući herojski u obranu svog od novinske riječi ugroženog idola, koji je iza sebe imao samo vojsku, policiju, cijeli državni aparat, gotovo sve medije i olako stečeno bogatstvo, pamfletom se javio i potpredsjednik HDZ-a Vladimir Šeks. Iako je tekst na koji se današnji prvi čovjek Sabora obrušio bio potpisan s Roman Latković, on je uporno i dosljedno pisao Romano Latković. Zašto? Zato što je u svojoj »potpunoj privrženosti demokraciji i vladavini prava« Šeks u »polemici«, odnosno pozivu na odstrel dotičnog novinara očigledno koristio usluge što javne, što tajnih policija. Jer, samo je tako mogao saznati ono što je tek nekolicina prijatelja dotičnog znala: da mu je krsno ime Romano, ali da se od djetinjstva potpisuje i predstavlja kao Roman. Nakon »čvrstog jamstva građanskih sloboda i ravnopravnosti svih naših građana«, eskalirale su prijetnje fizičkom likvidacijom i ispaljen metak upozorenja, tako da je nesretni novinar morao otići iz Hrvatske čak u Sjedinjene Američke Države koje su mu, uvjerivši se u pravi karakter današnjeg političkog mirotvorca Šeksa i njegovih nalagodavaca, podarile politički azil!

Nije ovaj osobni primjer jedini koji su »zaboravili« svi oni zastupnici što su golemom većinom prisegnuli da Vladimir Šeks zaslužuje časno mjesto predsjednika hrvatskog Sabora. Ispod tepiha pospremljeno je sve ono u čemu je Vladimir Šeks kao visokopozicionirani HDZ-ovac sudjelovao svih ovih godina, bilo kao javni tužitelj, potpredsjednik Vlade, šef Kriznog stožera istočne Hrvatske... Bi li usta koja su izgovorila »potpuna jednakost i ravnopravnost svih građana« mogla objasniti kako su ubojice obitelji Zec i njihove malodobne kćerkice oslobođeni zbog »proceduralne greške« dok je upravo on vedrio i oblačio hrvatskim pravosuđem? Što bi nam mogao ispričati o svome prijatelju Branimiru Glavašu, s kojim je vezan kao prst i nokat, i masakru u Paulin Dvoru, čije su žrtve potom prebačene u Liku i tajno pokopane u plastičnim bačvama? Bi li taj poštovatelj »međunarodnih obaveza« mogao objasniti Jadranki Reihl-Kir tko je naredio ubojstvo i oslobodio ubojicu njezina supruga, šefa osječke policije koji je pregovorima, a ne oružjem, želio rješavati »manjinske građanske i vjerske slobode«? Ili bi pak mogao nešto zucnuti o tome kako su kalašnjikovima ispisivane medijske slobode u »Glasu Slavonije« u koji je upao njegov prika, izbacivši nepodobne novinare i urednike na ulicu poklonivši im tek goli život?

Sve to i još mnogo toga trebao bi odgovoriti Vladimir Šeks prije nego što povjerujemo u njegovu samoproglašenu »političku zrelost, odmjerenost i odgovornost« ili pak posumnjamo u vlastitu kratku pamet i pamćenje.