Izjavom o »aboliranim četnicima« iz SDSS-a učinio je političku štetu, na »radost« Grafinija i Weissa s kojima je proteklih tjedana polemizirao uvjeravajući ih da HSP zaslužuje europsku šansu

Malo je tko čuo za skijalište Gröden u regiji Südtirol. Daleko je više onih koji su čuli za Val Gardenu u Alto Adigeu. Riječ je, dakako, o istim lokalitetima u njihovoj talijanskoj i njemačkoj inačici. Priča o Alto Adigeu ili Južnom Tirolu u posljednjih stotinjak godina više je nego poučna. Od kada su se našli u granicama suvremene talijanske države, Nijemci s tog područja mukotrpno su radili na autonomiji i manjinsko-kulturnim pravima. Bilo je svojevremeno tu i nasilja, ali i građanskog neposluha te raznoraznih provokacija. Još prije dvadesetak godina na sportskim priredbama u tom dijelu Italije znalo se uzvikivati – Deutschland, Deutschland! Ali kao svojim državljanima, Italija nije nikada »Tirolcima« odricala temeljna građanska prava proglašavajući ih stranim elementima ili ih tjerajući u Austriju ili Njemačku.

Danas je slika stanja na tom prostoru sasvim drukčija. Njemački jezik ravnopravan je talijanskom, poštuju se i proširuju prava tamošnje zajednice koja se služi njemačkim jezikom. Sukoba više nema, barem ne onakvih koji bi zazivali nasilje i političke tenzije većih dimenzija. Utjecaj je to i regionalizacije Italije, započete sredinom sedamdesetih, ali i ukupne politike talijanske države. Naime, kao ustavno dosljedno uređena građanska država, Italija naglasak stavlja na državljanstvo iz kojega proistječu i građanska prava, pa na svom teritoriju ne »priznaje« nacionalne, nego kulturne manjine, s njihovim jezičnim i ostalim specifičnostima (takva su prava nedavno priznata i Hrvatima u južnoj talijanskoj regiji Molise, a imaju ih i Slovenci u Furlaniji-Julijskoj Krajini).

Što to konkretno znači, najbolje mogu osjetiti pripadnici talijanske manjine u Hrvatskoj i Sloveniji koji nemaju i talijansko državljanstvo. Za Republiku Italiju, koliko god bili dijaspora, praktično su u podređenom položaju u odnosu na, primjerice, Hrvate, Slovence, Nijemce ili Francuze koji imaju talijansko državljanstvo. A cijeli ovaj poduži uvod bio je, nažalost, potreban (dalje od Italije za ovu priliku ne treba ići) da se pokaže nesrazmjer između onoga što govori i zastupa čelnik HSP-a Anto Đapić i onoga što je europska realnost.

Nedavno odricanje HSP-a od Ante Pavelića i »tekovina« NDH važan je korak u trasiranju budućnosti ove stranke, bez obzira na pozadinu i stvarna razmišljanja njenih članova, simpatizera i birača. Primjerice, s velikom se vjerojatnošću može pretpostaviti da među sadašnjim biračima njemačkih demokršćana ima i oni koji nikada nisu prežalili pad Trećeg Reicha, ali to nije razlog vodstvima CDU-a i CSU-a da im podilaze »draškajući« ih sa zovom prošlosti. Isto tako, nije ključan problem ni ako sam Ante Đapić privatno, u svojoj kući, i dalje drži Pavelićev portret ako ga se kloni u javnoj sferi. Važan je, prije svega, generalni stav stranke koja šalje poruke i svojim simpatizerima i čitavom političkom okruženju u skladu s demokratskim vrednotama.

Sve ono što su, međutim, Đapić i HSP verbalno proklamirali i propagirali dovedeno je u pitanje već tijekom predizborne kampanje, a kulminaciju je doseglo Đapićevom izjavom o »aboliranim četnicima« iz SDSS-a u Saboru. Prvo, čelnik HSP-a još je jednom demonstrirao antisrpski stav na tragu »pavelićevštine«, što govori da su bili u pravu oni koji su tvrdili da je dugačak put od željene do istinske transformacije političkih stajališta HSP-a. Drugo, kao političar, pravnik i nesuđeni magistar prava, Đapić je pokazao krajnji prezir prema vladavini prava i demokratskim institucijama. »Prozvani« zastupnici Srpske demokratske samostalne stranke, naime, ne samo da su hrvatski državljani, nego i čisti pred zakonom. Sve da HSP i posjeduje, kako tvrdi njen predsjednik, inkriminiranu videosnimku na kojoj se neki sadašnji zastupnici SDSS-a vide u »nepoćudnom društvu«, ako nisu počinili nikakav krimen, pa čak i da jesu pa su abolirani, nazivati ih »aboliranim četnicima« znači nedvojbeno kršiti njihova građanska prava; slati nedvosmislene poruke o njihovoj nepoželjnosti u zajedničkoj nam domovini umjesto pridonositi integraciji i suživotu.

Spomenutom izjavom Đapić je učinio političku štetu, zabivši si europski (i hrvatski) autogol na »radost« Grafinija i Weissa, talijanskog i njemačkog veleposlanika s kojima je proteklih tjedana polemizirao uvjeravajući ih da HSP zaslužuje europsku šansu. HSP-ov vuk očito dlaku mijenja, ali ćud nikako.