ZAGREB, 28. prosinca - Izjava novog hrvatskog ministra vanjskih poslova Miomira Žužula da Hrvatska kao kandidat za ulazak u NATO mora tom savezu za uzvrat nešto konkretno i ponuditi (pogodne lokacije, olakšice, neometani prelazak hrvatskog teritorija...) sasvim je ispravna. U kolektivnoj sigurnosti između država-članica nekog saveza postoje čvrste veze koje zahtijevaju i drukčiji pristup nacionalnoj suverenosti. Prvi korak nije samo kompatibilnost vlastitih oružanih snaga s ostalim zemljama-članicama vojnopolitičke organizacije, nego i aktivna obrambena suradnja i davanje posebnih pogodnosti koje su u interesu kolektivne sigurnosti.

Hrvatska neće moći izbjeći NATO-baze na vlastitu tlu. Tu dakako treba uskladiti političku volju vladajuće većine i mišljenje javnosti koja u Hrvatskoj nije jedinstvena kada je riječ o tako osjetljivoj tematici. Tabor protivnika takvih ustupaka NATO-u navodi da će strana vojna nazočnost (uz brojne instalacije) štetiti hrvatskom turizmu i znatno ugroziti prirodni okoliš. Zagovornici NATO-a u Hrvatskoj, pak, često ističu primjer Rumunjske i Bugarske (jednom nogom su već u NATO-u) koje ne smatraju da su turizam i suvremena vojska u osobitoj koliziji.

Već nekoliko godina upravo te zemlje imaju i financijske koristi zbog činjenice da američki vojnici, inače pripadnici međunarodnih mirovnih snaga u BiH, na Kosovu i u Makedoniji (SFOR i KFOR), najradije odlaze na godišnji odmor upravo u Bugarsku i Rumunjsku. Na crnomorsku obalu vode i svoje obitelji, te troše više novca nego svi ostali strani turisti.

Za Hrvatsku je primjer Grčke još zanimljiviji. Ta izrazito turistički orijentirana zemlja desetljećima maksimalno koristi okolnost da je vrlo važna za NATO. Američke vojne baze, prislušni centri, čak i NATO-stožer za južni dio te organizacije nimalo nisu naštetili razvijenom grčkom turizmu. Primjerice, na Kreti je u zadnjem desetljeću suradnja s NATO-om podignuta na još višu razinu: uz Amerikance, na tom turistički izuzetno vrijednom otoku vojne poligone podigli su i Nijemci.

Sada se na njima zajedno s pripadnicima njemačke kopnene vojske i protuzračne obrane uvježbavaju i slovenski profesionalni vojnici koji upravo na grčkom tlu iskušavaju svoje raketne sustave zemlja-zrak tipa Roland II (njemačko-francuske proizvodnje). S druge strane, Slovenci nisu nešto slično ove godine mogli ponoviti i u Hrvatskoj (zajedničke slovensko-hrvatske topničke vježbe u Slunju), jer je protiv toga bio i dobar dio saborskih zastupnika. Ako se, pak, vježba pokuša realizirati u 2004. godini, lako je pretpostaviti da će se neki naši aktivni političari oštro tome suprotstaviti, pa čak ponovo prerušavati u bana Jelačića i konjem jahati po Slunju ili oko njega.

Istodobno, naši sjeverni susjedi nastavljaju zaprepašćivati one u Hrvatskoj kojima NATO ne »miriše na dobro« i »ugrožava našu mladu državu«. Budući da slovenske oružane snage (prešle su na popunu profesionalcima i preko noći eliminirale problem civilnog služenja vojnog roka) imaju samo elemente ratnog zrakoplovstva (530 profesionalaca rukuje i održava isključivo helikoptere i školsko-borbene klipne avione), iz Mađarske je stigla ponuda zbog koje bi kod nas kostimirani ban Jelačić vjerojatno smjesta isukao sablju. Mađari su Slovencima predložili sasvim konkretno vojno partnerstvo, sada u NATO-u već dobro uhodano i uobičajeno kod novih članica.

Mađarska, naime, u 2004. godini počinje realizirati program modernizacije vlastita ratnog zrakoplovstva. U Švedskoj je na ime najma od 12 godina nabavljena eskadrila švedskih super-lovaca SAAB JAS 39 Gripen. Taj nesumnjivo izuzetno suvremeni višenamjenski borbeni avion (jednosjed) stiže u Mađarsku u svim varijantama: školskoj (dvosjed), lovačkoj, jurišnoj i izviđačkoj. JAS 39 Gripen leti brzinom od dva Macha i ostvaruje, pod punim opterećenjem, borbeni radijus od 800 kilometara. Mađari, koji o NATO-u i kolektivnoj sigurnosti odavno razmišljaju pragmatično, predlažu Slovencima dodatnu racionalnost: »Ne morate trošiti novac za skup nadzvučni avion. Naši višenamjenski Gripeni mogu u jednom zaokretu preletjeti i slovenski zračni prostor i štititi ga«.

Kao reciprocitet Budimpešta može slovenskim oružanim snagama ponuditi zajedničke patrolne letove (slovenski kopiloti u dvosjednoj varijanti Gripena), dodatnu specijaliziranu obuku slovenskih profesionalaca na poligonima u Mađarskoj (pod američkim i NATO-nadzorom), formiranje mješovitih slovensko-mađarskih postrojbi za odlazak u mirovne misije...

Hrvatska ima što ponuditi NATO-u, ali to ne treba raditi brzopleto i razbacivati se ovim ili onim poligonom, lukom i otokom. I Amerikanci i europske članice NATO-a vrlo dobro znaju što je za njih zanimljivo u Hrvatskoj. Hrvatsku javnost treba unaprijed smiriti. Za razliku od Rumunjske i Bugarske, kod nas neće stizati na tisuće američkih vojnika (koji se sele iz Njemačke). Svoju nazočnost u Hrvatskoj NATO može (a to mu je i strateška namjera) ostvarivati i s manjim, ali kvalitetnim i stalno prisutnim vojnim personalom (nekoliko stotina ljudi) raspoređenim na važnim mjestima.

Fran Višnar