Budući da ministrica Vesna Škare Ožbolt kaže vrlo precizno kako će Vlada i njezin resor striktno slijediti pravne norme, onda to znači da otpada mogućnost da bilo što iz dosadašnje političke sfere može utjecati na kvalitetu suradnje Zagreba i Haaga. Očito, u kabinetu premijera Sanadera shvaćeno je da se poigravanje s Haagom ne isplati

Prvo, Ured za odnose s Haaškim sudom prestaje biti izravno Vladino tijelo i uključuje se u Ministarstvo pravosuđa. Drugo, ministrica osobno preuzima odgovornost za sve kontakte s Haagom s jedne strane i nacionalnim sudovima s druge strane, u okolnostima u kojima se ta uloga od hrvatskih sudova traži. Treće, podloga ukupne suradnje Zagreba i Tribunala temelji se na Ustavnom zakonu o toj suradnji, drugim nacionalnim propisima, ali i Statutu i Pravilniku Haaškog suda.

Površno gledano, činjenica da u Vladi nema osobe zadužene za odnose države i Suda činila bi novost. Nadalje, u toj se platformi premijer i ne spominje. Zatim, stječe se dojam da Hrvatska zasniva svoju buduću suradnju s tim sudištem isključivo na temelju pravnih normi koje je ili sama donijela ili kao nacionalne paragrafe prihvatila iz međunarodnog prava.

Isto tako, na pravnim osnovama išla je suradnja glede dostave Haagu tražene dokumentacije pohranjene na različitim mjestima u hrvatskom sustavu arhiviranja. Taj postupak tekao je bez upletanja i Vlade i Ministarstva pravosuđa. Sve dok nešto ne bi zapelo. Tada je, posredstvom Ureda za odnose s Haagom, Haaški ured u Zagrebu tražio izravno od Vlade da posreduje i disciplinira činovnike aparata kojem je na čelu ne bi li se željena dokumentacija u predviđenom roku našla ili u Haagu ili dostupna haaškim istražiteljima na terenu.

Na kraju, slanje optužnica protiv građana Hrvatske slijedilo je i Statut i Pravilnik Haaškog suda. To znači da je optužnica posredstvom haaškog ureda u Zagrebu stizala u Vladin ured, s njom je bio upoznat premijer i njegov potpredsjednik zadužen za odnose s Haagom. Procedura je mimo njih obuhvaćala Ministarstvo pravosuđa koje bi optužni akt upućivalo nadležnom Županijskom sudu. Taj sud bio je ovlašten utvrditi identitet i opis kaznenog djela koje mora biti u skladu s nacionalnim zakonodavstvom. Ako optuženik želi otići u Haag, tada je procedura vrlo jednostavna i on se obično redovnom zrakoplovnom linijom upućuje u Sheveningen. Ako, pak, pruža otpor transferu, nadležni sud izdaje nalog tijelima gonjena da ga uhite i osiguraju njegov dolazak u Haag.

Nije nikakva novost ako se kaže da se politika pojavljivala svaki put kad se u Hrvatskoj na bilo koji način pružao otpor primjeni pravnih pravila, odnosno, kad su iz Haaga dolazile političke, a ne pravne optužnice.

Budući da ministrica Škare Ožbolt kaže vrlo precizno kako će Vlada i njezin resor striktno slijediti pravne norme, onda to znači da otpada mogućnost da bilo što iz dosadašnje političke sfere može utjecati na kvalitetu suradnje Zagreba i Haaga. Očito, u kabinetu premijera Sanadera shvaćeno je da se poigravanje s Haagom ne isplati. Posebice u okviru HDZ-ova slogana »Pokrenimo Hrvatsku«. Hrvatska se neće moći pokrenuti ako na svako slovo iz Haaga u Hrvatskoj dođu barem tri tumača koji će objasniti zašto Hrvatska ne treba postupiti po tom slovu.

Isto tako, čini se da je Vlada prema Haagu zauzela stav koji će bitno promijeniti i način političkih rasprava o međunarodnim obvezama Hrvatske, u to valja uključiti i haaške odnose. Valja vjerovati ministrici Škare Ožbolt da će za svako pitanje Vlada konzultirati stručnjake, a ne političke lobiste. Želeći čistac u tim odnosima, Sanader smatra da bi mu svako zastajkivanje u suradnji s Tribunalom smetalo u onim poslovima koje je naumio obaviti pokrećući Hrvatsku.