Vjesnik: 30. 12. 2003.

Valpovo ili crne točke hrvatske pretvorbe

Hrvatska je pretvorba bila zanimljiv proces u kojem je, kažu mi, u većini slučajeva sve izvedeno po zakonu, da bi na kraju mnogi završili na ulici, neki u ludnici, rijetki u sudnici, gotovo nitko u zatvoru, a novac su pojele sestre-firme i djeca-firme spretnih mahera, sve dok ne bi jednostavno evaporirao

ZORAN VODOPIJA

Deset ozlijeđenih u Valpovu: sedam radnika, tri zaštitara. Gomila policijskih automobila s upaljenim plavim svjetlima ispred tvornice. Pozvana policijska pojačanja iz drugih gradova. Radnici čuvaju tvornicu zabarikadirani, a predsjednik Nadzornog odbora, vlasnik, što li, izvjesni Brzica, s unajmljenim zaštitarima priprema valjda novi napad.

Hrvatska pretvorba u proteklih 13 godina počinje u gospodarskoj, a često završava u crnoj kronici. Hrvatska pretvorba, koju je omogućio i zamislio HDZ za prvoga mandata, a čije devijacije i ekscesne slučajeve nije sankcionirala ni Račanova vlada, svoje će repove ostaviti opet HDZ-ovoj vladi. Hrvatska je pretvorba bila zanimljiv proces u kojem je, kažu mi, u većini slučajeva sve izvedeno po zakonu, da bi na kraju mnogi završili na ulici, neki u ludnici, rijetki u sudnici, gotovo nitko u zatvoru, a novac su pojele sestre-firme i djeca-firme spretnih mahera, sve dok ne bi jednostavno evaporirao.

Čovjeku dođe muka kad se sjeti svih tih tvrtki kojima je isisan novac ne bi li se upumpavao na posve neočekivanim mjestima u nove firme i na nove privatne račune. Revizorske kuće trebale su utvrditi jesu li određene pretvorbe bile obavljene u skladu sa zakonom. Otkriva se sve više slučajeva u kojima su i revizorske kuće bile umiješane u lažno prikazivanje stanja i ostale malverzacije.

Neke su tvrtke otišle u stečaj. Otkriva se da su stečajni upravitelji često koristili stečajeve da se sami okoriste. Najpoznatiji je friški slučaj najpoznatije stečajne upraviteljice Blaženke Tuđen-Mazuth koja je osumnjičena za primanje mita.

Ne bi u Hrvatskoj postojao ceh profesionalnih stečajnih upravitelja kad se stečajevi barem njima ne bi isplatili. Slažem se da su oni pravi profesionalci koji ponekad znaju oživjeti mrtvo poduzeće. Slažem se da su to iskusni peljari koji vode oštećeni brod kroz plićake, ali sve to ipak najčešće završava tako da pola posade usput poispada u more, a brod se na kraju nasuče.

Iskreno govoreći, ne znam tko je u pravu u slučaju Valpova. Je li taj Brzica pravi vlasnik ili su radnici nasanjkani? Kažu mi da je Brzica u pravu, a radnici u krivu jer brane nešto što više nije njihovo. Sve će završiti po zakonu samo što provedba zakona još nije razrađena pa nominalni vlasnik angažira vlastite jurišne odrede da bi »ušao u vlastiti posjed«.

Sjetimo se slučaja Croatiabusa u Zagrebu, ili Belja, Vrbovca i još neostvarene prodaje Gavriloviću. Brane li to svi ti radnici neko svoje imaginarno pravo kojem je rok trajanja istekao ili novi vlasnici, ako su uopće pravi, za male pare dolaze do velikog vlasništva istresajući, kao kiperom šljunak na cestu, zatečene radnike na ulicu.

Svaka je pretvorba vjerojatno bila drukčija, ali mi to nikad nismo imali prigodu doznati jer prave revizije privatizacije nije bilo. To predizborno Račanovo obećanje ostalo je naivnom radovanje. Prevelik bi to, je li, zahvat bio koji je mogao, držali su SDP i koalicijski partneri, ugroziti glatki neuznemiravajući prijenos vlasti nakon izbora 2000. godine.

Račanovoj koaliciji su radnici sa sindikalistima masovno hodočastili kroz Kamenita vrata na Markov trg. Novi neriješeni slučajevi pretvorbi dočekat će tako povratak HDZ-a na vlast.

Za politiku neraščišćenih računa obično se tvrdi da je kratkoročna. U Hrvatskoj ona stasa u dugoročnu. Svakome je jasno da je Ingrid Antičević-Marinović ostavila Vesni Škare Ožbolt šepavo pravosuđe s 1,3 milijuna neriješenih predmeta u kojem se lako barata sa zastarama i sumnjivim presudama. Stječe se dojam da su u paraliziranom hrvatskom pravosuđu najučinkovitiji pojedini odvjetnici koji za dobru proviziju mogu izboksati bilo kakvu presudu. Kako se u tom kaosu snalaze radnici ili običan građanin, znaju samo oni koji dijele njihovu sudbinu, ponajprije njihove obitelji.

Vlasnik zaštitarske tvrtke Borbaš, koju je unajmio navedeni Brzica, kaže da njegovih 30 zaštitara nije napalo radnike i čak pucalo na njih. Tvrdi da su sami radnici inscenirali taj napad i sami sebe ozlijedili! Ne podsjeća li vas to na tvrdnje JNA i crnogorskih rezervista da su Dubrovčani sami inscenirali napad na svoj grad paleći autogume koje su trebale odglumiti pogotke i požare nakon tobožnjeg, je li, srpskocrnogorskog napada topovima.

Valpovački napad zaštitara na radnike u tvornici pokazuje koliko je krhka granica između prividnog mira i nagomilanog bunta zbog socijalnog jada na mnogim mjestima u Hrvatskoj. To su crne točke gdje su sumnjive pretvorbe i mutavo pravosuđe ostavili tisuće ljudi bez nade u pravdu, prisiljene da se sami za nju bore. Koliko su oni u pravu, treba procijeniti zakon Države, a ne zakon Divljeg zapada. Ne može neki lokalni šerif okačiti značke svojih pomoćnika tridesetorici revolveraša i poslati ih u osvajanje već zauzetog ranča na koji on polaže pravo. Vlast, a sad je to Sanaderova, treba se pobrinuti da se to u Hrvatskoj više ne događa. Pa makar Brzica bio u pravu.