Rezultati izbora u Srbiji samo su dodatno naglasili da Hrvatska ovoga puta mora stvari obaviti kako treba. Sumrak demokracije u Srbiji Hrvatskoj ništa ne olakšava nego je dodatno obvezuje i poručuje da pravo na pogreške više nema. Zato je, među ostalim, u Zagreb stiglo Bushevo pismo

Rezultati parlamentarnih izbora u Srbiji pokazali su da se ubojstvo premijera Đinđića, nažalost, isplatilo svima koji su bili za odgodu demokracije u toj zemlji – Srbija je utonula u velike probleme, a na izborima je pobijedila opcija koja je izrazila teritorijalne pretenzije prema drugoj državi. Takav razvoj događaja težak je udarac demokratskim snagama u Srbiji, ali i dodatni problem svima u regiji. Sasvim je sigurno da se primitivna i jeftina, ekstremistička i ksenofobična ratnohuškačka retorika Radikalne stranke neće ostvariti, no mogla bi dodatno destabilizirati BiH, odgoditi ionako problematično rješenje za Kosovo, a samu Srbiju još udaljiti od procesa EU-integracija.

Hrvatska je dosad, bez obzira na sve tranzicijske probleme u procesu integracija, pokazala mnogo veću zrelost i to samo zato što je u posljednje vrijeme politički establishment počeo shvaćati da uspjeh u transatlantskim integracijama ne ovisi samo o tome tko je komu prijatelj i tko koga simpatizira po stranačkoj liniji na međunarodnoj sceni.

Hrvatski premijer Ivo Sanader dobio je pismo od američkoga predsjednika u kojem George Bush zahvaljuje na potpori koalicijskim snagama nakon uhićenja Saddama Husseina. Bilo bi iznimno loše kada bi se taj državničko-diplomatski potez obiju strana, koje tek trebaju ozbiljno razgovarati o bilateralnim odnosima, shvatio i kao rezultat dobrog razumijevanja republikanaca i HDZ-a »na desnici«, kako se to kod nas običavalo pojednostavljati. Odnosi Hrvatske i SAD-a ovisit će prije svega o hrvatskoj vjerodostojnosti u pitanjima važnim za SAD. Jedno od tih pitanja je svakako suradnja s Haaškim sudom. Ali i povratak izbjeglica.

Hrvatsko-američki odnosi u posljednje se četiri godine nisu pogoršali stoga što su u Hrvatskoj na vlasti bili ljevičari, a u SAD-u desničari, nego stoga što je Račanova vlada učinila nekoliko krupnih pogrešaka. I stoga što, kad je riječ o ključnim pitanjima, s Haaškim sudom nije surađivala. Pred kraj mandata Račanove koalicije među diplomatima je, bilo da je riječ o Bruxellesu, Londonu ili Berlinu, prevladala ista frustracija – reformistička vlada se potrošila, a nije riješila do kraja ni jedan politički kriterij potreban za EU i NATO.

Političari u Hrvatskoj već puno desetljeće za neuspjeh u poštivanju međunarodno preuzetih obveza pronalaze različite razloge, a odnosi s pojedinim državama često se svode na razinu povijesnih i stoljetnih simpatija i antipatija, zaštitnika i neprijatelja. Tako Hrvatskom kruži teorija prema kojoj će EU ili NATO Hrvatsku primiti u svoje članstvo kada oni tako odluče, bez obzira na to što Hrvatska učini. Takav način razmišljanja temeljno je pogrešan, jer pokušava potvrditi da su prijatelji i strateška promišljanja važnija od temeljenih demokratskih normi koje država mora ispuniti ako želi postati dijelom integracijskog procesa. Tom logikom, zbog veličine političkog značenja i položaja, Srbija je odavno trebala biti članicom EU-a i NATO-a. No, negativnim trendom procesa u samoj zemlji ta se država od integracija sve više udaljava i to samo zbog jednog razloga: nepostojanja vladavine prava. Srbija i Crna Gora danas su, četiri godine nakon Miloševićava pada, od EU-a jednako daleko (u istom statusu) kao što je Hrvatska bila 1999. godine.

Stoga u prvih nekoliko mjeseci neće biti toliko važno kakve će odnose Hrvatska imati s pojedinim državama, primjerice sa SAD-om, Velikom Britanijom ili Nizozemskom – razina i karakter odnosa direktno će ovisiti o onome što će se poduzimati u samoj zemlji kad je riječ o reformama i ispunjavanju preostalih kriterija. A o tome će ovisiti i hrvatski uspjeh u Europskoj uniji i NATO-u.