Zagrebački skinheadsi ovih su dana objavili prvi broj svog programskog manifesta, fanzina SH-ZG, ispisanog rasističko-nacističkim rukopisom, kruna kojega je specijalni vodič kroz Zagreb. U rečenom vodiču pozivaju se svi štovatelji pokreta na sveobuhvatnu akciju otkrivanja i evidentiranja adresa gay klubova, pravoslavnih općina i generalno svih lokala koje vode stranci. Da bi se aktiviste motiviralo na angažman ponuđena im je i primjerena nagrada: najuporniji tragači nepoćudnih adresa i njihovih stanara pogrešne strukture krvnih zrnaca i boje kože, bit će okićeni prepoznatljivim insignijama pokreta - bijelim kapuljačama s oznakom Ku-Klux-Klana, Molotovljevim koktelom i bejzbol palicama. Nadmetanje može početi bez straha od djelovanja državnog represivnog aparata koji ni dosad nije ozbiljno reagirao.

Iako je riječ o publikaciji "ograničenog dometa" koja nije u javnoj distribuciji, nego se interno dijeli članovima i simpatizerima "eksplozivnih koktela i drvenih palica", s ambicijom da sljedbenike educira ovim opakim štivom dvomjesečno, radi se besumnje o iznimno opasnom naumu rasizmom duboko inficiranih ljudi, s potencijalno strašnim posljedicama. Ne samo što urednici ovog tiskanog uratka koji slavi govor mržnje i naci-rasizam kao svoju ideologiju, kane objaviti "rezultate akcije" (dakle popis svih potencijalnih meta), nego se agresivne SH-kohorte ne libe ni javno priznati kako su im bejzbolski rekviziti omiljeno oružje.

Ima li hrvatska pravna država odgovor na takve, nimalo bezazlene prijetnje koje zakon trenutno, na ovoj verbalnoj razini, tretira tek kao prekršaj? Namjerava li Sanaderova Vlada ubrzati postupak donošenja propisa Kaznenog zakona kojim će se regulirati takva (ne)djela, kojim će eksplicite biti zabranjeno (i kažnjivo) propagiranje rasne, nacionalne i vjerske netrpeljivosti te veličanje fašističkih ideologija?

Bilo bi krajnje tendenciozno dovoditi u vezu povratak HDZ-a na vlast s pojavom prve skinhead-"publicistike" ili pak s internetskim otkrićem Thompsonova vokalnog zapisa (osim ako nije riječ o sofisticiranoj montaži?!) u kojemu je opjevao zločine NDH nad Srbima, slaveći "Maksove mesare", Crnu legiju i Čapljinsku "klaonicu" ("Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara; kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure; u Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila; Oj Neretvo teci iza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu; Tko je moga zamisliti lani, da će Božić slavit partizani; tko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna legija ne vraća; Gospe Sinjska ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju; Oj Račane, jeba ti pas mater, i onome tko je glasa za te; Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića").

Sve je to samo koincidencija baš kao i presuda kutinskog suca Općinskog suda Stjepana Rožića koji je odlučio da petrinjska pravašica i dogradonačelnica Gordana Dumbović nije širila govor mržnje i nacionalne nesnošljivosti kada je prije dvije-tri godine izjavila da životinje ne zaslužuju usporedbu sa Srbima. Naime, što? Rožić je procijenio da gđa Dumbović nije mislila na Srbe an general, nego tek na eklatantne četnike posljedice čijeg djelovanja je i osobno osjetila kroz zlo koje su joj nanijeli. Prema tomu, treba imati razumijevanja. Presuda je, zaključuje, pravedna. Vjerojatno isto misli i za odluke svojih kolega, primjerice Lozine koji je za mučko ubojstvo Vinku Budiši dosudio 4 godine i 11 mjeseci zatvora, ili onu od 13 godina tamnice za gospićkog Srbina kojega je, voljom hrvatskog neovisnog sudstva, dopalo da ispašta grijehe svih njegovih predaka koji su 500 godina šikanirali Hrvate (!?). Problem je u nevjerojatnom relativiziranju pojma pravde u nas, u njezinoj selektivnoj primjeni i sudačkoj "slobodnoj interpretaciji zakona". Sudačka neovisnost brani se i zabranom komentiranja sudskih presuda, čime stječu ekskluzivan status nedodirljivih. Da paradoks bude veći, notorno je da suci u svom radu nisu ni približno neovisni kakvima se nameću javnosti, ali kao malo koja struka njeguju međusobnu solidarnost i homogenost. Uostalom, prilikom recentne izborne pobjede HDZ-a neki su od njih, primjerice u Općinskom sudu u Splitu, bezrezervno šampanjcem zalijevali Sanaderov uspjeh, razmećući se svojom lojalnošću HDZ-u i odiumom spram onih koji s njima nisu dijelili radost.

Za Vladu Ive Sanadera reforma pravosuđa i odnos spram javnog širenja rasizma i nacional-fašizma bit će ozbiljan eurotest. No, teško da ga može uspješno položiti s (apriorno ovisnom) Vesnom Škare-Ožbolt u ministarskoj fotelji i pozivom na autonomno sudstvo koji bi mogao biti tek figurativni alibi za šutnju vlasti spram možebitnog novog vala neonacionalističkog dizanja usijanih glava.